Osobama koje su, makar jednom, doživjele panični napadaj, poznat je osjećaj potrebe bijega, iako pobjeći nemaš kamo, ne možeš pobjeći od vlastitih misli koje te dovode u stanje panike. Nekima postaje trauma otići do obližnje trgovine i otčekati red na kasi, neki postaju agorafobični do te mjere da godinama ne izlaze iz kuće, a svima je zajedničko da vole biti na sigurnom, daleko od prostora koji bi mogli predstavljati opasnost novog napada. Nekim ženama problem postaje otići na frizuru, kada moraju odsjediti neko vrijeme s mokrom ili obojanom kosom, jer u slučaju napadaja ne mogu samo tako izletjeti na ulicu, neki godinama radi toga nisu otišli u kino ili na neko drugo mjesto do kojeg, recimo, trebaju koristiti podzemnu željeznicu. No, ne želim pisati o poremećaju kao takvom; oni koji su ga ikad doživjeli znaju o čemu pričam, onima koji nisu sve može izgledati poprilično nevjerojatno i nezanimljivo.

Činjenica je da su meni panični napadaji ostavili fascinaciju kraškim špiljama. Svakim ulaskom u špilju, pobjeđujem iracionalni strah, izazivam samu sebe na dvoboj i nakon obilaska jako se dobro osjećam ... prekrasan je osjećaj izaći na svjetlo dana i ponovno disati punim plućima. Ljetos sam, po 4. put u Postojni, shvatila da mi špilje više ne predstavljaju izazov, počela sam toliko uživati ulazeći u vlažne i mračne prostore, razgledavati prekrasne kreacije davnih vodenih tokova i kamene skulpture, da sam već s prvim korakom u unutrašnjosti zemlje, umjesto kontroliranja gdje su znakovi koji upućuju na izlaz, jedva čekala da krene vlakić, baš kao i davne 1973. godine kada sam kao dijete prvi put bila u Postojni. Ovaj post nije posvećen niti Postojni, već jednoj mnogo manjoj špilji, dugačkoj svega 150 metara, ali koja je jedna od meni najljepših upravo radi svoga položaja.

Radi se o špilji "Zinzulusi" na samom jugu talijanske čizme, točnije na samoj peti. Ime je dobila po riječi salentinskog dijalekta "zinzuli" koja bi se mogla prevesti kao poderane krpe, znači "krpičasta" pećina, radi kraških formacija na stropu koje podjećaju na obješene poderane krpe. Špilja je poznata od davnog doba, unutar nje pronađeni su paleolitski ostaci pretpostavlja se nekog kulta, možda posvećenom moru, ali i ostaci prethistorijskih životinja. Kako je na području Apulije veliki broj kraških jama i pećina, pronađen je i veliki broj paleontoloških i paleolitičkih nalaza, a dobar dio ih je smješten u muzeju u gradiću Maglie. Na vrlo zanimljiv način su uspjeli prikazati rekonstrukcije izumrlih životinja s pripadajućim vremenskim crtama radi lakše orijentacije, dok su svi paleolitski nalazi praćeni i slikama prostora u kojima su pronađeni. Najmanje sam očekivala da ću u tako malom mjestu pronaći takve eksponate, k tome prezentirane na vrlo zanimljiv način.

Ljepota ove špilje, otvorene za javnost 1957.godine,  je i u šetnici koju su napravili prema njenom ulazu koji se nalazi svega 11 metara iznad razine mora. Najprije se spuštaš prema moru, onda slijedi kratka šetnja uz skoro samu razinu mora, pazeći pri tome da te malo jači val ne poprska i zatim nekoliko stepenica do ulaza u pećinu. Unutar nje je i jezerce prekrasno prozirne vode koje su speleolozi detaljno istražili i pronašli u njima i forme života u vidu rakova i paukova. Na samom kraju je 25-metarska jama u kojoj tisućljećima obitavaju šišmiši, po čiji su gnoj uglavnom u prošlosti i dolazili u tu pećinu.
Ova kraška pećina rezultat je aktivnosti podzemnih voda i morskih valova koji su udarali tisućljećima o stijenu i nije jedina takva na salentinskoj obali. Duž cijele obale vide se rupe u strmim stijenama koje se mogu obilaziti jedino s morske strane i jedino za vrijeme bonace.
Vremenski kratka posjeta "Zinzulusi" nikako ne može biti u rangu posjete Castellani, ali pogled na plavetnilo jadranskog mora (njegov početak ili kraj, u blizini je rt koji dijeli jonsko i jadransko more) koje te dočeka svojim valovima i mirisom je neponovljiv!
 

* na žalost, nemam slika iz unutrašnjosti pećine jer je fotografranje zabranjeno, dok sam na svim slikama do ulaza ili ja ili moj muž