Danas je sveta Lucija i ne pletem (btw. malo kasnim s onim dzemperom), ne radim nista ni s iglama ni s kukicama... jedini dan u godini kada se odricem svog hobbyja. Zato jos malo mojih razmisljanja o umjetnosti.

Pogled na umjetnicko djelo, bilo to slika, skulptura, instalacija ili kako vec sve ne zovu razlicite oblike umjetnickog izrazaja, trebalo bi nas ispuniti pozitivnim osjecajima, nadahnuti nas, potaknuti na razmisljanje... Nije me sram priznati da sa mnom nije uvijek tako. Dok gledam i divim se, kod mene na zalost ponekad prevladava osjecaj zavisti. Zavidim im sto su uspjeli uhvatiti trenutak i ovjekovjeciti ga na platnu, sto su u kamenom bloku bili sposobni vidjeti tijelo savrsenih misica, sto su na svjeze ozbukanom zidu vidjeli Stari i Novi zavjet, i sto su sve to zamisljeno i vidjeno, uspjeli pretvoriti u oblik i meni vidljiv i prepoznatljiv.


U vrijeme kada sam ja bila dijete, roditelji se nisu pretjerano zamarali mislima odgajaju li sretnu i zadovoljnu djecu, jos manje hoce li neke njihove izjave povrijediti njeznu djecju dusu, batine su za vecinu bila prihvatljiva odgojna metoda, roditeljska je bila zadnja i nije tu bilo ni demokracije ni objasnjavanja kako i zasto... danasnja djeca bi vjerojatno trebala tim strucnjaka da im pomognu zalijeciti traume izazvane odgojnim metodama kojima je bila izlozena moja generacija, a nama je sve to nekako bilo normalno ili mi se to samo cini? Cinjenica je da su sva djeca u mom susjedstvu manje-vise bila odgajana na isti nacin.
Dakle, kada sam krenula u vrtic sve sam rado radila osim crtanja. Djeca obicno vole crtati. I ja sam voljela, sve dok jednog dana moja mama nije rekla da crtam krampuse. Nisam znala sto ta rijec znaci, nije me toliko zasmetalo niti sto je crtez moje vrsnjakinje i sestricne pohvaljen i sto mi je receno da pogledam kako se lijepo crta, ali kada sam poslije pitala mamu koje je znacenje te, meni nepoznate, rijeci "krampus", nikada vise nisam uzela bojice u ruke vlastitom voljom, jedino i iskljucivo ako sam morala. Mama se vracala kuci ljutita s roditeljskih sastanaka u vrticu, jer su joj tete prigovarale sto dijete ne zeli crtati i onda sam morala sjediti pred bijelim papirom i bojicama i flomasterima, s ljutitom mamom nad glavom koja je sve to stavila pred mene:
"Crtaj! Neces ti mene vise sramotiti u vrticu!"
"Sta da crtam?"
"Sta ja znam?! Crtaj vlak! Sta druga djeca crtaju?!"

Sve ovo kao uvod da pokazem da nisam zlocesto zavidna, jos manje zlurada, ali kad sam stala pred ovu sliku Leonarda nekako mi je bilo drago vidjeti da je i on eto, grijesio, da je i on uceci zanat radio greske u pocetku. Ruka Marije je nenormalno izduzena, zgrada pred kojom sjedi ne daje dobar osjecaj razmjera, rubni kamenovi zidova su preveliki u odnosu na velicinu zida... sve to stoji dok ne saznas da je to vjerojatno prva narudzba koju je radio Leonardo i perfekcionista i genij kakav je bio, znajuci gdje ce slika biti postavljena, cjelokupnu perspektivu je tome prilagodio. Znao je da ce slika biti u desnom uglu na zidu i sve je prilagodio gledatelju iz te pozicije i zaista, kad gledas tu sliku odmaknut s desne strane sve "sjedne" na svoje mjesto.

Zadnji dan u Toscani otisli smo posjetiti rodnu kucu Leonarda u mjestu Vinci, skromna kuca od tri prostorije i velikim kaminom nasuprot ulaza. I sve sam si nesto mislila, mozda nije kasno da pobijedim svoj strah od bojica, mozda nije kasno da idem u skolu crtanja, od mene nikada nece biti Leonardo, mozda niti prosjecno dobra slikarica, ali osjecam da to dugujem onom djetetu koje je satima sjedilo pred bijelim papirom pitajuci se sto da crta.