Nakon dugotrajnog pregledavanja časopisa i internet stranica, pletenja i paranja probnih uzoraka, evo, konačno, kako izgleda skoro gotova baby dekica, pletena od bijelog pamučnog konca. Uopće ne mogu opisati koliko sam već bila frustrirana jer sve započeto, nekako mi nije dobro izgledalo. Htjela sam da ova dekica bude nešto posebno, ipak iz mojih ruku odlazi na daleki put i ne znam koliko sam u tome uspjela. Mnogo kompliciraniji uzorci nisu se dobro "složili" s ovim koncem, neki su djelovali previše "masivno", neki previše rupičasti i na kraju sam napravila svoju kombinaciju, po kojoj su rupičasti rombovi na rubovima, dok je središnji dio ipak popunjeniji. Na kraju ću još dodati heklani porub, za koji unaprijed znam da će me naživcirati dok ne pogodim onaj pravi.

Malena Sofia dolazi na svijet za najviše mjesec dana i ovaj poklon za nju je, ne zato što poznajem njenu mamu, već zato što poznajem i izuzetno cijenim njenu mladu baku. Njena baka je jedna od onih žena, sasvim običnih i nepoznatih, o čijim životima nitko neće snimati film ili raditi interviewe, a ulaze u kategoriju inspirativnih životnih priča ili kategoriju "život je najbolji romanopisac".

Lara je Ruskinja porijeklom i emigrirala je iz bivšeg SSSR za vrijeme Gorbačova (1989.), uz pomoć američke Baptističke crkve s cijelom obitelji (ona i suprug s djevojčicom i njegovim roditeljima, a pored njih i obitelj njegove sestre). Obzirom na dotadašnju zatvorenost SSSR, nemogućnost putovanja, nisu ih odmah pustili u Ameriku, već su ih ostavili par mjeseci u Europi, konkretno Italiji, da se barem donekle prilagode životu, u ono vrijeme, toliko drugačijem od onoga na koji su navikli. Moj Talijan i danas koji puta s nevjericom prepričava anegdote, o kupovini mlijeka na kartone u lokalnoj trgovini, "jer tko zna kad će ga biti ponovno", dječijem oduševljenju djeda Pavela kad je shvatio čemu služe markeri u boji, tumačenju o kapitalističkom luksuzu i pretjerivanju dok opominju roditelje s djecom, da djeca ne smiju piškiti po dvorištu hotela, kad već u kupaonicama imaju "bide za malu nuždu, dok je wc školjka za veliku", ali i strah u očima roditelja kad su izlazili s djecom jer su se iskreno bojali mafije i otmica, prvog gledanja zabranjenog filma "Doktor Živago" sinhroniziranog na talijanski i kolektivnih suza u kinu... Dok su Rusi tako čekali na svoje ulazne dokumente za USA, stvorila su se i prijateljstva i tada je moj Talijan upoznao Laru i obitelj njenog supruga. U prvo vrijeme nisu se baš savršeno razumijevali, Rusi nisu znali nego ruski, ali polako su počeli nabadati koju riječ talijanskog.
Po dolasku u Ameriku, Rusi su se različito prilagodili, Lara je od učiteljice postala najprije medicinska sestra, kasnije specijalizirala trijažu i otvorene rane, a sve to je dvostruko veće postignuće jer je istovremeno učila i jezik. Možete li zamisliti učenje anatomije i fiziologije na jeziku koji tek učite? I ne samo da je učila novi jezik i novo zanimanje, već je istovremeno preuzela brigu o vođenju zgrade u kojoj su stanovali, jer je na taj način imala besplatni stan. Njezin suprug je svoj američki san započeo promjenom imena i prezimena koje je amerikanizirao i tu je stao; koliko sam shvatila, jedan od tipično komunističkih intelektualaca, kojem se život u Americi dopadao, ali ne i rad u toj zemlji.
Njihov brak se raspao prije 6 godina, prodali su kuću i svatko je otišao na svoju stranu. Ružne detalje razvoda, iako su mi poznati, nije u redu prepričavati, uostalom, koji brak se raspada na lijepi način?

Nakon jednog perioda prilagodbe na novi samostalni život, prvi puta nakon njenih 18 godina, perioda tuge i razočaranja, naših poruka utjehe i hrabrenja, Lara nam je poslala slike svog novog doma, nove frizure, vitkija i novog stila odijevanja, uključujući novu francusku manikuru na rukama. Boreći se za opstanak nije imala vremena za sebe, a kad se tog vremena dohvatila, nova žena je stupila na scenu i nije dugo prošlo i počele su stizati fotografije nasmijane Lare, kojoj se i oči konačno smiješe i Lare u zagrljaju novog čovjeka (čak i koju godinu mlađeg, iako niti ona nije stara, tek 50 ima), priznatog stručnjaka koji radi na istraživanju stanica raka jednog velikog američkog sveučilišta, rođenog Parižanina, koji ne samo da svakom gestom pokazuje koliko ju voli, već koristi svaku priliku da i drugima stavi do znanja koliko cijeni njene uspjehe imigrantice koja niti riječi engleskog nije znala.
Zaprosio ju je, uz neizbježni dijamantni prsten, tokom odmora na Hawajima i vjenčali su se mjesec dana prije njene kćeri, kupili novu zajedničku kuću, usvojili dvije mačke i planiraju nastaviti zajednički život u Americi uz povremene posjete Parizu. Njena kći, koje se moj Talijan sjeća kao sramežljive curice koja sliči na Juliju Roberts, izrasla je u prekrasnu mladu ženu, specijalizirala je fizioterapiju i udala se za savršeno zgodnog mladog liječnika i uskoro postaju roditelji maloj Sofiji. Inspirativno, ne?

Molim, nekoga zanima gdje je završio bivši muž? On, njegova mama i nova supruga, s njihovom zajedničkom djevojčicom i njenih 3 djece od prije, žive u jednoj državi na sjeveru Amerike, daleko od obale Californije gdje je želio živjeti. Vidjela sam slike s vjenčanja kćeri, on se postarao i udebljao, curica je njegova fotokopija, a novu suprugu (unatoč mladim godinama) je lakše preskočiti nego zaobići.