Ni sama ne znam koliko sam puta čula to pitanje, samo što se moj odgovor s godinama mijenjao.

Plesti sam naučila sama, gledajući slike i čitajući upute iz knjige "Ručni radovi" u izdanju Mladinske knjige. Moja mama (koja nije plela, ali je zato prekrasno heklala i šivala) nije vjerovala da će ikada išta biti od mog pletiva, na smijeh ju je tjeralo kako "veslam" s iglama, ali moja odluka da naučim bila je čvrsta i nastavljala sam uporno veslati boreći se s očicama koje padaju ili koje nikako nisam uspjela provući i koje su uporno odbijale biti iste veličine.
Kako sam naučila plesti, više je nego tipično za moju osobu i govori dosta o mojoj naravi. Obično se plesti uči uz koje klupko jeftinije vune i jednostavnim bodom, mijenjajući prave i krive očice na iglama uglavnom nastaje prvi šal. Da sam tako i ja počela, nikada ne bih plela. Za mene je to bilo previše jednostavno i previše dosadno, pa sam odmah kupila dovoljno vune boje slonovače, nametnula očice i započela plesti džemper! Uzorak za prvi džemper odabrala sam u jednom, tada aktualnom broju "Vune", časopisa koji je izlazio 4 puta godišnje u izdanju "Vjesnika". Dvostruke pletenice na izabranom džemperu su mi se činile dovoljno stimulativne, predstavljale su dovoljno veliki izazov da bi mi pletenje brzo dosadilo, a kako bi mi bilo dinamično od samog početka i na pasicu sam ubacila male pletenice. Nakon jedno dva mjeseca pletenja, moj prvi džemper je bio gotov, a jedino što nisam sama učinila bilo je spajanje opletenih dijelova; sa šivanjem mi je u pomoć priskočila mama. Tako sam u zimu 1985. godine prvi put obukla nešto što sam sama oplela i svaki kompliment je djelovao poticajno za moje pletenje. Svaki sljedeći džemper bio je novi izazov i na svakom sam morala isprobati nešto novo, neki novi uzorak ili neki novi stil, a do danas mi je ostala navada birati samo one uzorke koje vidim dovoljno poticajnima. Za više od 20 godina koliko pletem još nisam nešto oplela jednostavnim glatkim bodom.

Čim sam počela plesti, počela sam se susretati i s gore navedenim pitanjem. U početku sam odgovarala da volim uzorke kojih nema u trgovinama, što je bilo i donekle točno jer trikotažna industrija (prije više od dvadeset godina kod nas) nije nudila neki izbor. Po modernu trikotažu išlo se u Trst i koliko god mi se danas činili ondašnji uzorci kupljeni u Italiji jednostavnima, kod nas nije bilo niti tih uzoraka, niti tih boja, a još manje tako kvalitetne vune. No, pravi odgovor na to pitanje je bio mnogo manje vezan za modu i moj (nepostojeći) modni stil, a mnogo više za prizemni razlog poput nedostatka novaca. Ja jednostavno nisam imala novaca za džempere i to ne samo za one kupljene u Italiji, nisam imala niti za one u našim trgovinama, ali u ono vrijeme tu istinu ne bih bila priznala niti pod najvećim mukama.
Sa nepunih 17 godina otišla sam od kuće na školovanje, moji su mi plaćali podstanarsku sobicu u gradu, a moj tjedni budžet mi nije dozvoljavao veće kupovine. Upisala sam se u školu u koju su išla većinom djeca iz dobrostojećih obitelji, s unaprijed zacrtanom stazom prema nekom od fakulteta. Neki od njih potezali su sve moguće veze i poznanstva da im se dijete upiše u tu školu, a mene jednostavno nisu mogli odbiti sa svjedodžbama s kojima sam postavila zahtjev za upis. I tako sam se našla u razredu s djevojkama koje su vikendom "skočile" do Trsta jer su počele rasprodaje, koje nisu nikada nosile ništa osim talijanskih cipela, pulovere modernih boja i uzoraka i koje nisu tražile modne inspiracije na stranicama "Burde" i "Neue mode", već pred izlozima Stefanela, Benettona ... Promatrajući ih, znala sam često mislima odlutati u onaj period kad sam išla u školu na mom otoku, obučena u suknju narandžaste boje s bijelim točkicama i tamnozelenu dolčevitku, kao živi dokaz nedostatka smisla za boje moje mame, ali tada i tamo svi smo bili jednako bez veze obučeni u ono što su nam mame priredile za školu ... pravi komunizam na djelu. Danas se govori o socijalnim razlikama koje su uzrok frustracija kod mladih, kao da je tek ova generacija otkrila taj problem. Razlike smo i mi osjećali, samo što se o njima nije govorilo i što su bile veće po gradovima, dok su mala mjesta bila poput oaza gdje su sva djeca imala manje-više jednako malo, a bolji komadi garderobe su se oblačili za nedjeljni odlazak u crkvu.

Sa školom nisam imala problema, ali oblačenje za školu postalo mi je traumatično iskustvo. Kao da je bilo jučer sjećam se svoje odluke da počnem plesti. Glavni poticaj došao je u vidu novog džempera, ručno pletenog, od prekrasne Shetland vune prirodne boje s dodacima kožnih trakica, u kojem je jedna od djevojaka došla u školu. Taj džemper me jednostavno oduševio, do te mjere da sam počela razmišljati "kako to pletenje ne može biti tako teško, pa i bakice pored ovaca pletu u hodu, znači nije toliko komplicirano; znam spojiti strujni krug, rješavam geometrijske i matematičke probleme bez većeg napora, nije vrag da je to pletenje tako složena aktivnost". I tako sam nabavila vunu, igle i počela plesti, što kompliciranije to bolje, možda gonjena željom da nadmašim taj džemper koji me toliko oduševio i koji je toliko bio izvan mog dosega.

Moj prvi džemper boje slonovače završio je spaljen toplinom kaljeve peći, na koju ga je smjestila moja mama u želji da se što prije osuši prije kraja vikenda i mog odlaska u grad. Nikada nisam mogla pokazati pravo žaljenje što je upropašten za daljnje nošenje - moja mama je toliko plakala držeći ga za spaljene rukave preda mnom, da nisam imala kada žaliti za njim, morala sam ju tješiti i uzastupno ponavljati kako nisam ljuta na nju. Niti tako spaljenog nisam imala srca baciti ga, još uvijek ga čuvam kao uspomenu na moj prvi pletački pokušaj ili bolje rečeno izazov.

Danas je došlo vrijeme kada se lijepa trikotaža pletena od kvalitetnog materijala uistinu može povoljno kupiti, tako da je pitanje isplativosti ručnog pletenja na mjestu. Jednostavne veste pletene glatkim bodom ili u nekoj kombinaciji boja koja mi se dopada, vjerojatnije je da ću kupiti, nego sama plesti, ali tu i tamo uhvati me želja isplesti nešto posebno, bogatim uzorkom, iskombinirati nešto originalno, možda čak i od skupe vune. Nema više nužnosti plesti da bih nešto lijepo obukla, mogu i kupiti bez razmišljanja hoću li imati za neke važnije troškove, ali nekako ne uspijevam istjerati iz sebe onu malu u narandžastoj suknji i temnozelenoj dolčeviti, kao niti onu koja je zimu skoro provela bez kaputa lažući da ga nije ponijela jer nije očekivala da će tako brzo zahladiti i onda potrošila svu ljetnu zaradu na prvi novi kaput u životu i novi par čizama...

Više nitko me ne pita zašto pletem, dijelom zato što znaju da si mogu i kupiti, znači pretpostavljaju da pletem iz nekog zadovoljstva, a i dijelom zato što je pletenje postalo moderna aktivnost za slobodno vrijeme, kojom se bave i popularne osobe (naravno da ne možemo svi u bakici pored ovaca pronaći uzor), organiziraju se pletački susreti, izložbe, sajmovi ...pletenje je sve manje nužnost, a sve više nešto čime se bavimo isključivo radi zadovoljstva stvaranja ... barem je tako u mom slučaju.