Kada krenu prave ljetne vrućine, život u gradu skoro pa zamre tokom dana; negdje do 10 sati još se i može vani hodati, tada ionako svi žure obaviti kupovinu za taj dan, otčekati svoj red u pošti ili banci, a kako se bliži podne sve je manje svijeta na ulicama. Teško se obraniti od vrućine kada se asfalt skoro topi pod nogama i zato svi bježe u zatvorene, uglavnom klimatizirane prostore. Moje susjedstvo izgleda poput napuštenog kvarta tokom dana, sa spuštenim roletnama, zatvorenim prozorima, tendama koje zakrivaju pogled na balkone i elisama klimatizatora koje se neprekidno vrte, a neke izgleda i prave buku, sudeći po jutrošnjoj svađi dviju susjeda od kojih se jedna žalila na buku aparata koji joj noću neda spavati. No, odmah po zalasku sunca moje susjedstvo oživi. Otvaraju se prozori, podižu tende i na balkonima počinje živost, kao u nekom filmu iz razdoblja talijanskog realizma, s trbušastim muškarcima u potkošuljama tankih naramenica, ženama u laganim kućnim haljinama i djecom koja u pelenama bauljaju naganjajući kućnu mačku... U predvečerje, neposredno nakon zalaska sunca i u polumraku večeri, poput ugipsanog J. Stewarta u "Prozoru na dvorište" i ja izlazim na balkon i bacam pogled na susjedstvo: gospođa udovica koja živi sa odraslim sinom na drugom katu zgrade preko puta, opet gleda televiziju sa stolice na balkonu i svako malo se naviruje preko balkona gledajući prema glavnoj ulici, sigurno očekujući da joj se "dijete" vrati kući; studentica na trećem katu sjedi pred kompjuterom, hm, nisam znala da puši; na prvom katu susjed Egipćanin signalizira svojoj prijateljici Poljakinji (koja je bedinerica jednoj bakici u zgradi preko puta) vrijeme sastanka; mladi bračni par u prizemnom stanu s vrtom, izmjenjuje nježnosti dok ćaska uz zapaljene cigarete, a dijete im konačno spava u kolicima nakon što je dugo plakalo; netko je počeo čvrljiti luk, kako im se da kuhati u ovo vrijeme, ali opet, manje je vruće nego danju ... Tako neko vrijeme kružim pogledom po susjedstvu, ljudima koje već godinama promatram na balkonima i osvijetljenim prozorima kada predvečer popusti stisak neizdržive ljetne vrućine, a onda se neizbježno moram sakriti iza zaštitnih mreža jer i jata sitnih komaraca, koje niti vidiš niti osjetiš dok te već ne ubodu, kreću u svoj večernji pohod.
Prošlu nedjelju, unatoč opisanoj vrućini, rano sam ustala, već u 7 sam bila pod tušem i nakon doručka, još mokre kose (da lakše podnesem vrućinu) uputila sam se prema centru, točnije muzeju unutar Vittoriano kompleksa (talijanskog oltara domovine, u blizini kojega je i onaj poznati balkon s kojeg je Mussolini držao govore) gdje se taj dan zatvarala izložba 130 Renoirovih radova, posuđenih iz svih svjetskih muzeja i privatnih zbirki, pod naslovom "Renoir - zrelost između klasičnog i modernog". Izloženi radovi su nastali nakon njegove impresionističke faze, nakon putovanja u Italiju 1881. godine kada sam kaže da je "ižmikao impresionizam koliko je mogao" i koji mu je postao "slijepom ulicom". Iako je taj dan izložba zatvorena, u prijepodnevnim satima kada sam ju obišla, nije bilo posebno velike gužve, tako da sam na miru mogla pogledati Renoirove radove pristigle s raznih strana svijeta, od Japana, Amerike i Australije do različitih europskih gradova, radove koje inače nikako ne bih mogla vidjeti.
Oko Oltara domovine bila je uobičajena gužva, upravo vjenčani mladenci u crkvi Sv.Marka evanđeliste krenuli su napraviti nekoliko fotografija dok ih je u hladovini pred crkvom čekao unajmljeni Rolls-Royce i čekajući svoj red pred fontanom, bacala sam pogled na oprave gošći na tom vjenčanju, sve od reda prekrasno preplanule za razliku od mene. Crkva je bila ukrašena za prigodu, pred oltarom, na klupici za mladence, ostala je papirnata maramica s otiskom rimela, vjerojatno kada je mlada otirala suze, a lijevo od oltara iza otvorenih vrata, samo pogledom sam mogla obuhvatiti vrt i dvorište crkve, poput male oaze mira na samo par koraka od vječite konfuzije Piazze Venezia (pogotovo sada kad su u toku radovi na metro liniji C). Crkva Sv. Marka evanđeliste na Campidogliu sagrađena je 336 godine za vrijeme pape Marka i tokom stoljeća nekoliko je puta rekonstruirana. Fasada crkve ukrašena je mramorom skinutim s Koloseja i Marcellovog teatra, a u unutrašnjosti je najznačajniji mozaik s papom Grgurom koji Kristu na poklon nudi model crkve uz prisutnost Sv. Marka evanđeliste, Sv. Marka pape i drugih svetaca. U podnožju crkve uz snažan miris plijesni nalazi se kripta s oltarom u kojem su kosti mučenika Sv. Abdona i Sennena, Perzijanaca prešlih na kršćanstvo i ubijenih u Koloseju za vrijeme imperatora Decija u 3. stoljeću.
Kako je Oltar domovine u samom centru, redovna je meta i grupama turista koje obilaze grad, a gdje su turisti tu su i prodavači suncobrana, sendviča, svježe vode... Uvijek se čudim zašto ljudi tako skupo plaćaju vodu kod tih uličnih prodavača, kada gotovo na svakom uglu mogu naići na rimskog "nosonju" (nasone). 
Od 1872. godine, kada su postavljani prvi nosonje do danas, ukupno ih ima 2500 u gradu, neke imaju i drugačiju formu, konkretno ona ispred Oltara domovine je u formi šišarke, ali sve daju prekrasno svježu vodu koja tako prija za vrijeme ljetnih vrućina. Upravo radi tih nosonja kojih ima na skoro svakom uglu, nikada ne nosim sa sobom vodu, već samo praznu malu plastičnu bocu koju punim od nosonje do nosonje. Kada nemam bocu koristim fontanu kao i svi ostali; prstom se začepi glavni odvod i onda krene mlaz vode s gornjeg manjeg otvora, dovoljno se samo sagnuti, ali ja se redovno sva zašpricam. U zadnje vrijeme često se računaju gubici pitke vode na tim fontanama, jer uglavnom na njima voda neprekidno teče, dok je vrlo mali broj onih sa slavinom. Voda koja otiče sa tih fontana koristi se za navodnjavanje javnih zelenih površina, ali svejedno se radi o velikom i bespotrebnom gubitku pitke vode.
U mom susjedstvu je nekoliko nosonja, smještenih uglavnom na raskršćima i nije rijetki slučaj vidjeti djecu koja prekidaju igru i kolektivno idu piti vodu, cigansku djecu koja se na njima osvježavaju i peru, ali i prolaznike koji pune svoje male bočice, bakice koje pune velike boce za ponijeti doma jer je voda s nosonja svježija ...
-
8. srpanj 2008 20:06:14, Katja (Neregistriran)
Zavidim ti na Renoiru, mogla bih ga satima gledati.
I Nosonje su divna stvar, sreću se u mnogim zemljama, no moderno doba ih uklanja, ta kapitalisti trebaju prodati flaširanu vodu.
Nisam putovala samo krajem 80-tih nego uvijek.
Sad je isto ali izbjegavam jer ne volim ići više puta u isto mjesto. Počela sam ozbiljno putovati pred svoj 10-ti rođendan, štufa sam, dosadilo mi je :))) -
8. srpanj 2008 23:30:16, Zvrk (Neregistriran)
Ja se sjecam takvih nosonja u Zagrebu negdje u '80-tima.
-
10. srpanj 2008 8:42:19, romantales
@ Natuknica - može biti da i misle da voda nije pitka, ali onda kada vide nas kako se rashlađujemo i pijemo, svejedno kupuju male boce s vodom? Znam da su savjeti za turiste napisani obično tako da ih preventivno zaštite od crijevnih zaraza, ali ipak, nije ovo neka azijska zemlja, Europa je, iako ponekad ne djeluje tako ... no to je sasvim druga priča ;-)
@ Katja - jedna od prednosti života u Rimu su prekrasne izložbe koje se mogu pogledati. Već sada je u najavi Picaso kojeg otvaraju u listopadu na istom mjestu gdje je bio Renoir. Osobno, obožavam ovakav tip tematskih izložbi, jer kako bih inače mogla vidjeti sve te radove koji su pristigli sa svih strana svijeta.
@ Zvrk . moram priznati da ih u Zagrebu nisam vidjela, šteta ako ih više nema. -
10. srpanj 2008 9:32:50, Anoniman (Neregistriran)
obožavam te "izvorske" vode. ne bih kupovala u bocama ako ima ovih. valjda turisti neznaju. reklo im "ne pijte vodu iz slavine" kao što svi turistima u svakom gradu to kažu. pa ovi postaju pomalo paranoični. turisti mislim. baš ti hvala za ovaj post o nosonjama, to mi zgodno ime. levant.
-
10. srpanj 2008 12:29:23, Anoniman (Neregistriran)
Obozavam tvoje textove, odvedu me ko zna gdje i u ko zna koje vrijeme!
-
10. srpanj 2008 23:45:32, Koraljka (Neregistriran)
Najsigurniji je, uvijek stigneš, samo je pitanje gdje, da li na odredište ili u raj :)))
-
11. srpanj 2008 8:21:08, romantales
@ Levant - upravo tako, upozoravaju turiste, pa se onda dešavaju apsurdne situacije da se boje popiti čašu vode iz slavine u nekoj europskoj zemlji. Bilo mi je jako simpatično kada su u jednom dokumentarcu pokazali kako u Indiji namjernicima prodaju "flaširanu" vodu, a to ista ona koju i domaći na slavinama toče. Sasvim sigurno se ne bih išla umočiti u Ganges zato što i svi domaći to čine, ali ipak je pretjerivanje sa zazorom gledati na nosonje s kojih svi domaći rado piju ... je da je Rim prljav, ali baš toliko zazirati ?
@ Anoniman - hvala lijepa, nastojat ću ne razočarati :-))
@ Koralljka - pretpostavljam da govoriš o letu avionom? A što s nama koji do raja sigurno nećemo? ;-o -
11. srpanj 2008 11:27:23, Nymphea (Neregistriran)
zanimljivo je što govoriš o vodi u bočicama, jer se i kod nas tu i tamo koji pametan čovjek zapita za koga vraga kupujemo flaširanu vodu u Hrvatskoj koja je po zalihama pitke vode 5. u svijetu i čija voda u gradskim vodovodima je jedna od najkvalitetnijih u Europi. Pretpostavljam da je riječ o trendu i nasjedanju reklamama.
Ono što ti, tj. Talijani, zoveš nosonja, u Zagrebu se zvalo Železni Martin. Moj je omiljeni bio na Cvjetnjaku i često se znalo dogoditi da neupućene goste ili prijatelje, putnike namjernike, vodiš na cugu k Železnom Martinu ;-)))) no, što ćeš bolje od svježe vode za piće, jel? -
11. srpanj 2008 15:53:07, mirja21
Zgodna mi je ova priča o susjedstvu što se preko dana povlači u hladovinu i tek predvečer kao da sve ponovo oživi. Baš kao u nekom filmu.Vrućina je ovih dana nepodnošljiva, nekako je ipak lakše podnošljiva na selu nego u gradu.
U mojoj blizini, u šumi ima prirodni zvor pitke vode koji je za vrijeme rata 41. vojska obzidala i prilagodila slučajnom prolazniku da se može napiti vode a da se ne smoči, a isto tako da se ne onečisti od lišća i granja s obzirom da je u šumi. Puna su ti usta kad je piješ toliko je čista i svježa... -
11. srpanj 2008 16:10:37, romantales
@ Nymphea - i ovdje masovno kupuju mineralnu vodu, a ne sjećam se više točno gdje, vrlo moguće u Metrou, sam pročitala kako Rim od svih glavnih gradova ima najbolju vodu. Iako i moj muž i ja idemo točiti mineralnu vodu direktno na izvoru Santa Maria alle Capannelle, prirodno blago mjehurićavu, svejedno najradije pijem vodu iz slavine.
Ima li još negdje koji Železni Martin?
@ Mirja - jedan takav izvor u šumi poznajem u selu gdje je rođena moja mama, kao djeca smo išli s karnisterima po vodu na "jarek" jer još nije bilo vodovoda u selu. Prije karnistera išlo se s kantama i tako napunjenih kanti redovno sam se močila i ruke su mi otpadale ... Tu i tamo sam nailazila i na kojeg daždevnjaka, žabu ... -
11. srpanj 2008 18:31:49, pletilja
Divno si opisala susjedstvo, baš onako filmski, a opet tako blisko, toplo i životno :)
Jednog dana želim otići u Rim i napiti se vode s "Nosonje", nekako slutim da ću se osjećati povezanom sa Starim Rimom i njegovim glasovitim fontanama, akveduktima i ostalim čudima koja su razvili davno, davno...
-
12. srpanj 2008 3:28:07, Vanchy (Neregistriran)
Ja uzivam citati jer kroz tvoje postove upoznajem Rim, Italiju, tradiciju... Jednostavno prekrasno!
-
12. srpanj 2008 21:00:08, romantales
@ Pletilja - drago mi je da te ovdje vidim :-) Kad jednog dana dođeš u Rim sasvim sigurno ćeš piti s nosonja, vodu možeš piti i s fontane Barcaccia koja je na Piazzi di Spagna, na ostalim fontanama nema pića... a stari Rim ne možeš izbjeći, na svakom kutku nešto te podsjeća na ta stara vremena, čak i u mom kvartu koji je daleko od sjaja strogog centra.
@ Vanchy - hvala ti. Nikad ne znam što bih drugo rekla kad čitam pohvale mom amaterskom pokušaju pisanja članaka. -
14. srpanj 2008 15:19:45, Anoniman (Neregistriran)
znaš šta? baš sam neki dan šetala pesa i razmišljala o tome s vodom. u stvari logično je sve to skupa. turistički vodiči kažu "ne pijte vodu" da zaštite sebe. jer nikad ne znaju tko će što pit i onda ako se neko otruje dobije proljev di su onda oni? ljudi kakvi jesu krivit će njih da ih se nije upozorilo. a opet, ja stalno pijem te vode iz slavina i to zbog lijenosti, jer mi se neda trčat po dućanima i još i na vodu mislit. nikad mi ništa nije bilo, al tko zna jednom će me pričepit. ili neće? :))) u stvari htjela sam ti samo ostavit jedan pozdrav. ljetni. sparni. levant.
-
19. srpanj 2008 1:34:15, drenka (Neregistriran)
A ja zavidim da ti zivis u Italija. Kako bi ja sad setala po Rimu i vidjela uzivo sve ono sto ti super objasnis na tvoj blog.
-
21. srpanj 2008 15:17:16, fulvus (Neregistriran)
nedavno sam se na takvom nosonji hladila u Firenzi, kod palazza Pitti (prisutna dva komada!)
-
21. srpanj 2008 16:34:36, tedica
Imaš Železnog Martina na Cvjetnom i jednog na Britancu, ja tamo često navratim s pesima u šetnji a i sebi napunim bočicu.
-
21. srpanj 2008 16:35:07, tedica
I da, rimska voda je fina jako. U Beču mi isto nije loša.
-
16. kolovoz 2008 9:01:49, Anoniman (Neregistriran)
Samo da ti ser zahvalim na posjeti mom blogu.I ja se nadam druženju u ovom blogerskom svjetu.Čim nađem vremena detaljnije ću vidjeti tvoj blog.Radujem se ljepim slikama Italije.
-
16. kolovoz 2008 9:08:02, http://reciklirka.blogspot.com/ (Neregistriran)
na prvom komentaru zaboravila se potpisati .Tako ti je kad tek učiš. POZDRAV
-
23. kolovoz 2008 15:34:06, iglice.blog.hr (Neregistriran)
Pozdrav nakon ljetne stanke, volim citati tvoje postove, jednostavnost i preciznost me odusevljava imam dojam da secem na mjestu koje opisujes.
Pozdrav. -
25. kolovoz 2008 16:19:00, magrit (Neregistriran)
Uh, vrucina, zanimljiva mi je samo u slovima :)
Veliki pozdrav ! -
26. kolovoz 2008 1:57:09, mladi luk
Gdje si, Romantales? Duga pauza na blogu, duga pauza. Stavit će ti one reklame na blog ako nešto uskoro ne napišeš :).
-
29. kolovoz 2008 22:35:22, romantales
@ svima - hvala na komentarima, a sada idem nešto objaviti da mi se MLadi luk ne brine ;-))
Vjerojatno je ljudima teško shvatiti da prava pitka voda može biti tako na dohvat ruke. :) O tempora, o mores! ;) :)