Sinoć sam se vratila iz Hrvatske, umorna i razočarana vremenskim neprilikama koje su pratile moj, tako dugo očekivani i željeni posjet ljepšoj obali Jadrana. Žurili smo s radovima u masliniku, upravo radi želje da provedemo Uskršnje blagdane u Hrvatskoj. Zamišljali smo svakodnevne šetnje i relaksaciju uz more, bez buke i zagađenog zraka, možda i berući koju šparogu ... Već drugog dana po dolasku zapuhala je bura, pala je i kiša i od svih dana koliko smo bili u Hrvatskoj ne znam da li je bilo jednog dana da nešto nije padalo (čak i snijeg!) i puhalo, a najmanje je sunca bilo.
Moj osobni doživljaj bure ovaj put me iznenadio. Naime, kao i svi oni koji žive uz more, ja sam oduvijek voljela buru. Bura je zdrav vjetar, vjetar koji čisti zrak, puni ti pluća svježinom i potpuna je suprotnost jugu koji sobom nosi vlagu, pritisak u zraku i neraspoloženje, pogotovo kad zareda nekoliko dana južine. Nekada kuće uz more nisu bile grijane kao danas, spavali smo u nazagrijanim sobama, a kada kažem nezagrijano, to znači da je temperatura unutra bila manje-više jednaka onoj vani. Ne samo da sam spavala u nezagrijanoj sobi, nego sam i izlazila na buru lagano obučena poput svih ostalih na moru i priznajem da sam s podsmijehom gledala na "kontinentalce" koji su se doslovno smrzavali zabundani pod šalovima, kapama i kaputima pred naletima bure, dok smo mi kao normalno, možda i pomalo fatalistički, prihvaćali činjenicu da bura ionako pronađe svaku rupu, bez obzira što stavili na sebe. I ovaj put je bilo tako. Šetali smo psa poslijepodne uz nalete bure, bez sunca koje, barem malo, olakšava hladnoću njenih naleta i pristojno pozdravljali sumještanina otvorene jakne i raskopčane košulje pod vratom, djevojke u tankim majčicama i nezakopčanim vunenim vesticama, djecu u laganim felpama na biciklama ... i sve to dok sam ja zabundana umirala od hladnoće. Nije mi bio dovoljan ni džemper ni skafander zakopčan preko vrata, do kostiju mi je bilo hladno i jednostavno sam morala prihvatiti poraznu činjenicu da sam postala poput onih kontinentalaca kojima sam se prije čudila i koji mi nisu bili jasni s tom kuknjavom o hladnoći.
Veliki petak smo proveli u društvu prijatelja iz Trsta, uz kišu i vjetar (hladnoća se podrazumijeva), a subotu na cesti kroz Gorski kotar uz pravi zimski ugođaj mećave. Srećom, uspjeli smo obaviti što smo naumili i sretno se vratiti kući bez lanaca na kotačima. Na povratku, od Siska prema Zagrebu, u kasno poslijepodne u skoro svakom selu vidjela sam žene koje su s košaricama išle na misu, a košarice su bile pokrivene prekrasnim vezenim, šlinganim ili heklanim tabletićima.
Uglavnom, od svih dana na otoku, svega smo dva dana uspjeli pošteno protegnuti noge i nadisati se svježeg zraka. Zadnji dan, unatoč buri i hladnoći (srećom uz sunce) uspjeli smo naći i nekoliko šparoga, a obzirom na vremenske prilike pretpostavljam da prava sezona za njihovo sakupljanje tek predstoji. Ostale dane proveli smo zatvoreni u kući, muž uz knjigu, pas ispred peći (ili u pozi br 2 kad su joj se leđa pregrijala), a ja s kukicom u ruci. Nije da nam je bilo dosadno, ali nismo imali namjeru tako provesti tih nekoliko dana, daleko od ove rimske gužve i smoga.
Ovaj stolnjak koji sam završila prije poprilično vremena, čekao je na svoj obrub, a ja na inspiraciju za isti. Iako nije obavezno, svaki stolnjak koji se radi spajanjem pojedinačnih komada volim kompletirati rubnom čipkom. Ovaj je napravljen koncem Ritorto Toscano br. 16, kukicom br. 0,60, po Anchorovom uzorku jednog tabletića kojeg sam prilagodila za spajanje, ali nikako nisam uspijevala pronaći porub koji bi mi odgovarao za taj uzorak. Prije polaska na put odlučila sam konačno riješiti taj problem i uz malo razmišljanja, isprobavanja i prilagodbe, mislim da sam vrlo uspješno smislila i realizirala rubnu čipku. 
Stoljnjak je prekrasan. Ja jednostavno nemam zivaca za ovako tanki konac i maaaluu kukicicu. Odlican ti je opis bure na otoku. Bas si me nasmijala, jer mi je to sve nekako poznato. Ali nikako da nam otkrijes koji je to otok ;-).