Jučer pred večer krenula sam na Quirinale, pogledati izložbu, koju za par dana zatvaraju, "Nostoi. Capolavori ritrovati". Radi se o predstavljanju 40 umjetničkih djela pronađenih na talijanskom tlu, uglavnom jugu, koji su tajnim kanalima napustili zemlju i završili u muzeju Getty u Californiji.

Ilegalno iskapanje na arheološkim nalazištima i danas predstavlja problem u Italji, toliko velik da postoji i posebna grana specijalnosti carabiniera koji se bave isključivo sprečavanjem takvih iskopa i iznošenja nađenog izvan Italije. Tzv. "tombaroli", koji su ime dobili po traženju i iskapanju etruščanskih gorbnica, uglavnom u okolici Viterba, obavljaju svoje ilegalne iskope ili pod okriljem noći ili maskirajući svoju aktivnost u građevinske zahvate. U svakom slučaju tržište privatnih kolekcionara, pa čak i muzeja, koje je spremno platiti u gotovini i odmah njihova otkrića, dovoljan je poticaj za prihaćanje rizika ilegalne aktivnosti.

Većina objekata koje je Getty vratio Italiji vodi porijeklo iz južne Italije, točnije Apulije, ali i središnjih regija poput Lazija, kao i nalazišta u Pompejima i Herkulanumu. Još uvijek se čeka povratak skulpture Afrodite, za koju je dogovoreno da ju vrate 2010 godine. Na izložbi su predstavljeni dijelovi freski iz Pompeja, grčka keramika oslikana tipičnim crnim figurama na crvenkastoj podlozi (ili figurama u boji terakote na crnoj podlozi), skulpture u mramoru, fragment lica u slonovači, oslikane etruščanske amfore i jedinstveni primjerak, jedini takve vrste, podnožje ceremonijalnog stola u mramoru s dva grifona koja ubijaju srnu iz 4. st.pr.n.e. Umjetnička djela vraćena Italiji, ostatak su grčke, etruščanske i rimske kulture na prostoru talijanske čizme i obzirom da su ilegalno odneseni iz zemlje red je bio i da se vrate. Tokom pregovora, čak i u Italiji su se čula mišljenja da je bolje da umjetnička djela ostanu vani u muzejima koji će ih znati sačuvati i prikazati javnosti, do onih po kojima Italija ionako ima i previše arheoloških nalaza od kojih većina nije niti izložena, a neki nisu niti katalogizirani. Na stranu takve rasprave, arheološki nalazi pripadaju zemlji na čijem se teritoriju pronađu i nema razloga opravdavati nove krađe onima koje su počinjene tokom 19. i prvom polovinom 20. stoljeća kad su se svjetski muzeji punili nalazima iz Grčke, Italije, Egipta, Irana i da ne nabrajam dalje.

Posjet ovoj izložbi podsjetio me na izložbu koju sam prije par mjeseci vidjela u mjestu Parabita u regiji Apulija, na putu prema Galipoliju, kada smo sasvim neplanirano navratili i stali ispred prekrasne crkve s elegantnim tornjem posvećene Mariji od poljoprivrede u prijevodu. Povod gradnji te crkve bio je jedan monolit i vjera duboko ukorijenjena u jednostavnosti poljodjelske kulture, baš kao i kod nas. Kada je 726. god započeo ikonoklastički spor, na obalama Salenta utočište su potražili redovnici Bazilijani (oni koji su slijedili pravila Sv. Bazila Velikog) želeći nastaviti svoju tradiciju poštivanja ikona. Nije dugo trajalo i morali su nastaviti bijeg pred sve češćim upadima Saracena, noseći sa sobom ikone i vrijednosti koje su mogli ponijeti, dok su zakopali teške predmete nepogodne za transport u nadi da ih sačuvaju za bolja vremena. Tako je i monolitni oslikani blok na kojem je dominatan lik Marije s djetetom ostao zakopan do 14. stoljeća, kada ga je, kako legenda kaže, pronašao jedan seljak orući zemlju. Otrčao je javiti suseljanima što je pronašao i kad je monolit prenesen u mjesto smješten je u seosku crkvu. Legenda kaže da su sljedećeg dana monolit našli izvan crkve na jednoj ledini i to je protumačeno kao znak da Madona želi crkvu baš na tom mjestu. Tako je započela gradnja prve crkve za monolit i ujedno početak kulta Marije od poljoprivrede (porijeklo riječi u orignalu bi se moglo protumačiti i kao "od kruha" i kao "od oranice" ovisno da li se porijeklo traži u lokalnom dijalektu ili grčkom). Sadašnja crkva sagrađena je 1913. godine u lokalnom kamenu (pietra leccese) na mjestu gdje je bila i prvotna koju su morali srušiti radi njene nestabilnosti.

Dok smo razgledavali crkvu privukli smo pažnju svećenika, koji nam je sugerirao da prije odlaska svakako pogledamo i izložbu umjetničkih djela koja su carabinieri, po cijeloj Italiji, pronalazili kod privatnih kolekcionara i različitih "tombarola" na djelu, od slika i knjiga do skulptura i nakita. Meni osobno, zanimljivije od same izložbe, na kojoj je svakako bilo mnogo toga vrijednog za vidjeti, bila je foto prezentacija ilegalnih arheoloških iskapanja na različitim terenima unutar Apulije, snimke iz zraka i način na koji su carabinieri dolazili do informacija korisnih za otkrivanje arheoloških nalaza namijenjenih crnom tržištu.

Iako neplaniran, obilazak Parabite pokazao se mnogo zanimljiviijim od Galipolija, gdje sam sve i jednu crkvu našla zatvorenu, iako su im plaže još uvijek bile pune turista. Zato iz Galipolija samo spomenik morskom ježu u njihovoj luci, u blizini koje sam vidjela jednu od najljepših ribljih tržnica do sada.
 

* Na povratku kući s izložbe, krenula sam prema trgovini s proizvodima "Mani di fata"  pogledati neke proizvode za jednu od internet prijateljica i onda nakon Via Nazionale, pješice prema Via 4 Novembre, gdje su u jednom upravo otvorenom lokalu nudili na degustaciju sladoled od jogurta. Taj smrznuti jogurt je bio toliko kremasto ukusan da svakako moramo ponovno svratiti prvom prilikom. Talijan je uzeo kombinaciju s bijelom čokoladom i grilažom, dok je moja bila s listićima crne čokolade.