Volim plesti, a najviše volim plesti svome mužu. Oduvijek su mi se dopadali muški Aran džemperi i dok sam tako, skoro pa usidjelički plela za sebe, ne jednom sam pomislila kako bi bilo divno plesti za nekog plavog, visokog Larsa ili Svena. Padam na švedski tip, iako u životu niti jednog nisam upoznala. Sudbina je htjela da upoznam jednog Talijana, dovoljno upornog u njegovoj zaljubljenosti i jednako toliko pronicljivog da se nije dao zavarati mojim ja-sam-sebi-dovoljna stavom. U početku, prije nego sam shvatila da ga volim, sumnjala sam u njegovo mentalno zdravlje, a kako i ne bi?
Zamisli da se ujutro ustaješ za posao, pristaviš si kavicu, ideš u kupaonicu i taman prije nego zatvoriš vrata za sobom, čuješ telefon da zvoni. Najprije te presječe, sigurno je neka loša vijest jer tko normalan zove prije 7 ako nije nešto hitno, k tome je zima, vani je još mrak i noćas je opet padao snijeg. Dok mi srce tuče sve brže, dižem slušalicu i čujem njega gdje mi želi dobro jutro:
-Jesi li već doručkovala?
-Nisam, tek sam se ustala...
-Otvori vrata stana.
I dok sam otvarala vrata držeći telefon u ruci, na vratima stana našla sam obješenu vrećicu sa svježim kruhom, maslacem, marmeladom, sirnim namazom i voćem ... i totalno sam problijedila. Nisam mislila na njega kako rano ujutro hoda sniježnim Zagrebom s vrećicom za mene. Ne. U glavi mi se odvijao nevjerojatnom brzinom najgori mogući horor film; eto, sad će me sigurno naći negdje u mraku s luđačkim pogledom u očima i pitati me :"Zašto me nećeš? A ja sam sve učinio za tebe..." i izvadit će nož ili špagu ili... Uglavnom, počela sam se derati na njega držeći slušalicu poput mikrofona i više se niti ne sjećam što sam mu sve izdijelila, bilo je tu i da nije normalan, da nek' si nađe život, gdje se baš za mene zakačio i sl.Kasnije tog dana, došao je k meni na posao kao da se ništa nije desilo i lijepo mi mirno i staloženo objasnio kako on nema pojma koji je moj problem, ali da je on samo htio učiniti nešto lijepo za mene i da neka se ne ljutim, jer mi više nikada neće nositi doručak na kućna vrata i da sada ide jer mu je žao da me naljutio i :
- "Ah, da, donio sam ti sendvič i mandarine, sigurno opet ništa nisi jela, nego samo pila kave..."
Nisam znala što bih mu rekla i kad sam mu već gledala leđa, viknula sam za njim:
- "Ej, Talijan, ja ne jedem bijeli kruh!"

S vremenom, polako mi je dokazao da ne mogu bez njega, da je on moj tip, švedski ionako ne znam i nema smisla čekati na Larsa ili Svena kojem ću plesti Aran džempere, kad to isto mogu plesti za njega (ako je samo u džemperima problem). I evo njegovih džempera, prvi koji sam ikada za njega isplela i dvobojni koji je sam izabrao da mu ispletem.