U cijeloj Apuliji nalaze se trulliji, neki savršeno očuvani i transformirani u kuće za stanovanje, kao u dolini D'Itria, manji i ruševni duž obale od Otranta do Barija, oni s terasama umjesto koničnog krova na samom jugu, kameni kakvi su bili i prije kojeg stoljeća i oni koji su ožbukani, a svi pod istim imenom - trulli.
Arhitektonski gledano, trulli je savršeni primjer suhozida, gradnje bez upotrebe morta ili malte (ili kako se već zove kombinacija vapna i pijeska na hrvatskom; sram me je, ali eto, ne znam). Najstariji primjeri trullija potječu iz 16. st. Prethodno tom razdoblju, bilo je jednostavnije srušiti ga i započeti s novom gradnjom, nego popravljati. Kako se tehnika gradnje usavršavala trulliji su postajali sve tanjih zidova i sve viši, dok konačno nakon 27.svibnja 1797. nije bila dozvoljena gradnja s mortom, kad je Ferdinad IV Bourbonski, kralj Napulja dao slobodu stanovnicima doline D'Itria. Nakon toga počeli su se zidati trulliji sa dimnjacima, prozorima, ujedinjavati po nekoliko njih da bi se dobila veća unutrašnjost, pogodnija za život velikih obitelji. Zidovi su prosječne debljine od 80 cm.
Povijest gradnje trullija tehnikom suhozida ima čisto političke korijene. Prvi grof od Conversana dobio je titulu i zemlju u vrijeme normanske vladavine i tokom godina njegovi nasljednici su stekli još više zemlje, titula i feudalnih prava. Do 1525. godine oko 40 obitelji se naselilo u zoni današnjeg Alberobella, do 1616. broj stanovnika se popeo na 200, a uvodjenjem dugogodišnjih najmova zemlje, kreditiranja i imuniteta za one koji su počinili neko nedjelo, broj obitelji je narastao na preko 100 do 1650.godine. Grof Gaingirolamo II, ambiciozni vladar koji je htio nezavisnost od napuljskih i španjolskih kraljeva, zaobišao je naredbu španjolskog kralja, kojom se tražilo da sve nove gradjevine imaju dozvole za gradnju, a kako bi se mogle oporezivati. Grof, koji nije htio dijeliti dobit s kraljem, tražio je da njegovi podanici grade kamenom, ali u suhozidu, tako da kraljevi procjenitelji tokom nenajavljenih posjeta vide isti broj trullija kao i prethodne godine. Trulli gradjen suhozidom može se u vrlo kratkom vremenu razrušiti i kamenje razbacati po terenu, a kada procjenjivači odu, isto tako brzo i ponovno sagraditi. Do 18. st. ne samo da je gradnja trullija bila dovedena do savršenstva, već je i stanovništvo od 3.500 duša umorno od gradnje i razgradnje, tražilo pravo na svoju slobodu i nakon 1797. ostvarivši to pravo konačno počeli koristiti mort u gradnji. Na slici desno je trulli s krajnjeg juga.

Na krovovima trullija i danas se održavaju vapnom nacrtani razliciti simboli. Simboli su vezani za različite tradicije, od primitivnih simbola , preko onih magično-paganskog porijekla do prepoznatljivih kršćanskih. Crtani su na krovovima sa svrhom odvraćanja uroka ili kao želja za dobrom srećom i zdravljem onih koju unutar trullija stanuju, dok su oni kršćanski, simbol molitve okrenute prema nebu.
Na vrhu krova trullija nalazi se pinnacolo, ukrasni element koji zatvara stožac, zovu ga i ključem trullija. Isklesani su u kamenu i predstavljaju potpis majstora trullara koji je trulli izgradio, vrlo često za vlastite članove obitelji.

Alberobello je poput gradića iz bajke, prekrasnog imena, gdje su zbijeni trulli do trullija, pa djeluje posve nevjerojatno da su iza nekih i vrtovi s voćkama. Grad je pod zaštitom UNESCO, a i svaki trulli izvan grada je pod zaštitom, ne smiju se rušiti, ne smiju se mijenjati, smiju se samo popravljati da se sačuvaju za budućnost.
U jednoj od slastičarnica u Alberobellu uživala sam u pralinama od čokolade (one crne naravno), punjene različitim kremama, a sve u obliku malih trullija. Mislili smo kupovati te čokoladne trullije kao suvenire, ali poznavajući se, odustali smo od te ideje, već u autu bismo ih načeli i do Rima nikada ne bi stigli.