Danas je blagdan Svijećnice, blagdan koji ima vrlo stare korijene unutar kršćanske tradicije, nastao kao spomen na židovski običaj po kojem je Marija 40 dana nakon poroda s djetetom krenula u hram po blagoslov, ali i zamjena za paganske običaje purifikacije na kraju godine, koja je u starom Rimu završavala u veljači.
Stanovnici starog Rima su u periodu od 15 do 18 veljače savili božanstvo Fauna Luperca, kasnije poistovjećenog s grčkim Panom ili Satirom. Vrhunac te svetkovine bio je "februatio", čišćenje grada od demonskih utjecaja kada su žene kružile ulicama s upaljenim bakljama, simbolom svjetlosti i božanske dobrostivosti. Lupercalijama su se poništavale sve "nečistoće" nakupljene tokom godine i u novu se čisto ulazilo. Faun je štitio stada i šume, te je kao takav bio izuzetno važno božanstvo za stare Rimljane. Za vrijeme Lupercalija, Luperci (ime znači "oni koji tjeraju vukove") svećenici Fauna, prinosili su žrtve u vidu ovaca u pećini ispod Palatina, gdje je prema legendi vučica dojila Romula i Rema. Mačem uprljanim krvlju ubijenih ovaca doticala su se čela dvojice dječaka iz patricijskih obitelji koji su odmah krv čistili vunenim krpama umočenima u mlijeko. Mladići su nakon toga noseći na sebi kožu ubijenih životinja trčali oko Palatina i na svom putu trakama (februa) od koža ubijenih ovaca šibali svakoga tko im se našao na putu dok su se žene svojevoljno nudile za taj ritual "čišćenja" i zazivanja plodnosti.
Kada se Rimom prošilo kršćanstvo, nastavilo se slaviti Lupercalije, jer su mnogi vjerovali da su glad, bolesti i najezde barbarskih plemena posljedica ukidanja žrtava u slavu bogova. Papa Gelasio I pred kraj V stoljeća (između 492. i 496. god.n.e.) uspijeva ubijediti Senat da su nesreće Rima posljedica nemorala, praznovjerja i ostataka paganizma. Lupercalije su tako zabranjene, ali se i osjetila potreba da se to pagansko slavlje, stoljećima ukorijenjeno u poljodjelskoj i stočarskoj kulturi starog Rima, zamijeni kršćanskim blagdanom. Upravo tada uveden je blagdan Pročišćenja Marijina ili Prikazanja Isusovog u hramu, koji pada na dan 2. veljače, točno 40 dana nakon Božića, kojim je zadržan značaj rituala pročišćenja, ali u skladu s kršćanstvom sada posvećen Mariji. Nazvan je blagdanom svijeća, Candelora ili Svijećnica, s procesijom koja je nekada išla od Sant'Adriana, preko Nervinih i Trajanovih foruma i Esquilina do Santa Marie Maggiore, s blagoslovom svijeća, simbolom krštenja koje čisti od istočnog grijeha.
Svijeće blagoslovljene na dan Svjećnice čuvaju kuću i ukućane od loših utjecaja, pale se kad su velika nevremena s molitvom da brže prođu i da pomorci i ribari sretno izađu iz oluja, a u nekim krajevima uz more se vjeruje da vosak blagoslovljenih svijeća može pomoći da se pronađu utopljenici, bačen u more zaustavlja se na mjestu gdje je tijelo unesrećenog.
Obzirom da Svijećnica pada u prve dane veljače kada se dani počinju produžavati, uz nju su vezane i neke izreke koje imaju karakter dugoročne prognoze, toliko bitne za nekadašnju pretežno poljodjelsku kulturu. Ako je lijep dan na Svijećnicu, znači da je zimi kraj, a ako je kišno ili vjetrovito pred nama je još nekoliko tjedana zime. U našim krajevima, točnije u Istri, ovako prognoziraju vrijeme: Sveta Marija Kandelora, zima fora, snih do môra, a zat njon gre Sveti Blož i govori da je se to lož.
Na američkom kontinentu na današnji dan u gradiću Punxsutawney, sjeverno od Pittsburgha u Pennsylvaniji, obilježavaju "Groundhog Day", a prognoza ovisi o ponašanju svisca Phila (sjećate se onog filma s Billom Murrayem?)
Legenda kaže da se u 5. st. za vrijeme pape Gelasija I u grad slila rijeka francuskih hodočasnika u čast blagdana Svijećnice. Hodočasnika je bilo toliko da je ubrzo u gradu ponestalo kruha, te je papa naložio da se u vatikanske kuhinje donesu sva raspoloživa jaja i brašno, od kojih su umućene prve palačinke. Njihovo francusko ime "crèpes" je proizašlo iz latinskog "crispus", a po povratku u Francusku tokom srednjeg vijeka postale su nezaobilazni dio proslave Candelore i s vremenom simbol francuske kuhinje, iako i drugi narodi u Europi polažu pravo na originalnost recepta, pa tako i mi u Hrvatskoj sa svojim palačinkama.
Razna praznovjerja, horoskopi, numerologije, taroti i sl. ostavljaju me posve ravnodušnom, ali kada se radi o nekim gastronomskim tradicijama i vjerovanjima s posebnim zadovoljstvom ih slijedim. Danas sam, kako tradicija nalaže, pekla palačinke i ne samo da sam ih pekla, nego sam ih i okretala u zraku držeći kovanicu u lijevoj ruci. Jedino sam zaboravila poželjeti nešto dok okrećem palačinke... valjda sam bila previše koncentrirana na uspješno okretanje, jer samo uspješno okrenuta u zraku garantira uspješnu godinu koja je pred nama.
Moje današnje palačinke su napravljene po modificiranom bretonskom receptu, po kojem se palačinke trebaju umutiti od heljdinog brašna (točnije od pola kg heljdinog brašna, jednog jajeta, žlice meda, malo soli, trunčice papra i mlijeka po potrebi) i još u tavi puniti s malo umaka od rajčice, dimljenom kuhanom šunkom i ribanim sirom, te odmah preklopiti rubove prema sredini da se dobije forma kvadrata. Ja sam palačinke umutila od običnog brašna i punila ih s malo umaka od rajčice, kuhanom šunkom i listićima mozzarelle, zatvorila i na desetak minuta zapekla u dobro zagrijanoj pećnici da se sir otopi.
Zvuči vrlo primamljivo. Posve je svejedno je li recept nastao it praznovjerja kada se čovjek dobro najede. ;)