Dok sam se ja smrzavala u Hrvatskoj, djevojke su pronašle još jedan ugodni lokal za pletačke susrete, Café Papyrus u blizini fontane di Trevi. Prošlu subotu, upoznala sam taj novi lokal i nekoliko novih žena različitih životnih dobi, koje se bave pletenjem i heklanjem. Mjesto naših prijašnjih susreta nije u potpunosti napušteno, vjerujem da ćemo se vratiti u Carlov lokal čim riješi problem rasvjete. Inače, za one koji vide program talijanske televizije, o rimskim pletačkim susretima govorit će u emisiji Uno mattina, 8. travnja, ali detalje o točnom vremenu emitiranja još uvijek ne znam.
U srijedu navečer u "Papyrusu" je organizirana prezentacija knjige "Klub čarape" (moj slobodni prijevod naslova "Il club della calzetta"), u prisutnosti autorice, mlade španjolske spisateljice Marije Reimondez. Ova mlada spisateljica koja piše na jeziku Galicije (regije na sjeverozapadu Šanjolske gdje je rođen i meni vrlo drag pisac Gonzalo Torrente Ballester), ujedno je i osnivačica i predsjednica nevladine organizacije, Implicadas/os no desenvolvemento, koja od 1998. radi na projektima prevazilaženja diskriminacija svakog oblika u Indiji i Etiopiji. Roman, koji trenutačno predstavlja u Italiji, govori o nekoliko žena, posve različitih životnih priča, ujedinjenih zajedničkom ljubavi prema pletenju - baš kao na našim Knit caféima ili S'n'B susretima.
Ne znam kako je s drugima, ali ja u zadnje vrijeme imam popriličnih problema odabrati nešto za čitanje. Klasični krimi roman postao je previše agresivan za moj ukus. Od "Hanibala", imam dojam da se autori takmiče u izmišljanju što stravičnijeg serijskog ubojice, koji će na što krvaviji način dokrajčivati svoje žrtve. Ne znam zašto je tome tako, radi li se o odrazu surove stvarnosti ili bijegu iz stvarnosti koja nas straši svojim svakodnevnim vijestima, u izmišljeni svijet koji je još suroviji, nakon čega će nam svakodnevica izgledati manje ružnom? Muči li vas isti problem pogledajte neki od linkova u rubrici "Knjige"na desnom dijelu stranice.
Konačno sam se uhvatila u koštac s porubom na jednom velikom stolnjaku i nakon nekoliko dana ispunjenih bezuspješnim pokušajima da napravim porub, jednostavno sam odustala. 
Mustru sam napravila prema originalnoj shemi bez imalo prilagodbe i sada vanjski rub stolnjaka jednostavno nije pogodan za opheklavanje. Što god sam pokušala jednostavno nije odgovaralo jer vanjski rub nije ravnomjeran već "valovit", one koje heklaju na slici će odmah vidjeti o čemu govorim. Voljela bih da sam mogla napraviti porub, ali na originalnoj mustri to nije bilo predviđeno, niti sam ja na vrijeme mislila na rubnu čipku. Dimenzije stolnjaka su takve da pokriva veliki stol od 80x120 cm i još pada preko ruba nekih 15 cm sa svih strana, tako da se nedostatak rubne čipke neće posebno primjećivati. Radi manjih zidarskih radova u mojoj kuhinji, stolnjak sam uslikala na podu umjesto na stolu za koji je namijenjen.
Konac (za kukicu br 1,25) kojim sam napravila ovaj stolnjak je Unitasov mercerizirani pamučni konac, namijenjen izvozu za neku njemačku firmu i kupljen u njihovoj tvorničkoj trgovini u Getaldićevoj bb.
Stolnjak je jako lijep,ali i ja isto volim kad mi ima ivice,mada to uglavnom ljudi i ne primijete. Sad mi je palo na pamet,ali nisam ni sama sigurna da bi to sto mi je palo na pamet izgledalo lijepo:))) S obzirom da vec prelazi ivice stola,sta mislis kako bi izgledalo da mu napravis neke rese?