Za jedan Božić poklonila sam joj nešto što sam sama napravila, mali goblen po poklon shemi austrijske dizajnerice Ellen Maurer-Stroh koju je ponudila na svojim stranicama u znak sjećanja na vlastitu mamu. Taj mali buket cvijeća, u njenom prepoznatljivom stilu, na tragu berlinske škole, napravila sam goblenskim bodom na 28 ct bijelom Zweigartovom platnu, tako da je rad ispao vrlo nježan i na prvi pogled djeluje kao otisak, ne kao vez. Poklonjeni ručni rad uvijek ima svoju sudbinu koja više ne ovisi o onome tko je rad napravio i razočaranja su ponekad neizbježna. Mene je ražalostilo vidjeti moj rad smješten u uglu njenog salona, a još više njene riječi "da nije imala mjesta za taj goblen, pa je jedino tu pronašla komad praznog zida". Da su zidovi njenog salona puni vrijednih slika, ni riječ ne bih rekla, ovako ... Uglavnom, stvorila sam si dojam da njoj nije stalo do ručno izrađenog poklona i više niti ne pokušavam, tako da ideja o nečemu što bih sama napravila za njen rođendan nije niti uzeta ozbiljnije u razmatranje. Razmišljali smo i da im uplatimo neko manje putovanje ili barem jedan vikend, ali nemaju volje putovati sami, onda smo mislili da ih odvedemo na jug u mjesto gdje je rođena i odakle je kao dijete otišla, ali sada više nije tako lijepo vrijeme ... dok smo tako razbijali glave i razmišljali što napraviti i čime bi bila zadovoljna, predložila sam da joj napravimo rođendansku zabavu iznenađenja. Umjesto nekakvog poklona koji će ionako završiti kao sakupljač prašine ili nekom kutku (ne mogu si pomoći, baš me boli taj anonimni i nevidljivi ćošak), poklonimo joj sve one koje voli da zajedno s njom proslave taj dan.
Izabrali smo restoran, odlučili što će se jesti, uplatili kaparu, telefonski pozvali sve na ručak, s molbom da proslava ostane u tajnosti i dva dana prije te nedjelje 21.10. saznamo da su svekrva i svekar vrlo prehlađeni i ne mogu nikuda. U panici smo odmah otkazali restoran i uspjeli dogovoriti ručak za nedjelju 28.10. ponovno obavili seriju telefonskih razgovora i srećom, svi su pristali doći unatoč odgodi od tjedan dana.
Igrom slučaja, odgođena rođendanska proslava, pala je upravo na moj rođendan, ali nisam dozvolila da se za to zna. Kao prvo, cijela se obitelj skupila da proslavi jubilarni rođendan moje svekrve i zabava je bila njena; kao drugo, mislim da bi mnogima bilo neugodno što se nisu pojavili i s poklonom za mene, a obavještavanjem unaprijed i o mom rođendanu ispala bi kao neka obaveza da se i moj obilježi nekom sitnicom u vidu poklona.
Iznenađenje je u potpunosti uspjelo, pale su i suze kad je vidjela da su sva braća s obiteljima stigla da s njom proslave rođendan. Vrijeme nas je poslužilo, tako da smo uspjeli napraviti nekoliko slika cijele obitelji pred restoranom, a na otvorenom smo joj nazdravili s aperitivima i kanapejima.
Rođendanski ručak nastavljen je s bogatim hladnim predjelom, nakon kojeg su uslijedili ravioli punjeni ricottom, vrganjima i tartufima u umaku od svježih ciliegino rajčica, praćeni telećom pečenkom s pečenim krumpirima, kuhanom cikorijom i miješanom sezonskom salatom. Od voća je služena dinja, ananas, kivi, mandarine i grožđe dok je torta bila millefoglie sa chantilly kremom.
Za kraj, evo fotografije najstarijih članova obitelji, na slici u sredini je slavljenica sa suprugom, okružena braćom i njihovim suprugama. Sva četiri njena brata nose naočale, najstariji ima za koji mjesec 88 godina, jedini koji je udovac ima 85, zatim 82 i najmlađi brat sa 76 godina. Mislim da su rijetke obitelji u kojima su skoro sva braća na životu u tim godinama, nedostaje samo jedna sestra, najstarija, koja je preminula odmah nakon rata uslijed tuberkuloze.
Lijepo iznenađenje!!!Drago mi je da je uspjelo i da ste se dobro zabavili. Mojem je dede prije mjesec dana bio rođendan,no iako je bio najstariji od sve braće i sestara ostao je jedini živući.Tako da se morao zadovoljiti bakom,kćerima šestoro unučadi i troje praunučadi...