sri - 31.10.2007
Rimski Stitch 'n Bitch
Jučer poslijepodne kad je navratila susjeda na kavicu, pokušala sam joj objasniti entuzijazam za susrete sa nepoznatim ženama koje također nešto stvaraju. Komentar, inače drage, Rosalbe je najbolje objasnio zašto se radujem kreativnim susretima. Naime, rekla mi je da joj se zanimljivijim čini boćanje s penzićima u kvartu?! Obzirom da nisam njoj mogla ispričati kako je bilo, nastavila sam obrubljivati platno, pričajući neobavezno o ovom i onom jer na kraju krajeva, uvijek mogu na blogu ispričati o kakvim se susretima radi, ne?

Kada sam pisala o prvom pletačkom susretu u Rimu, pogrešno sam ga imenovala Knit caffè. Žena koja si je dala najviše truda objediniti dvije grupe koje su se na internetu formirale, organizirala je sve po uzoru na "Stitch 'n Bitch" susrete koji su iz Chicaga, zahvaljujući knjigama Debbie Stoller i jednoj Brendi željnoj susreta s onima koji pletu, krenuli u globalni pohod. Naslov je, ako se mene pita, tipično američki, ali kako savršeno ulazim u kategoriju onih koje "stitch" (mogu doći sve one koje pletu, vezu, heklaju, šivaju, rade quiltove, tkaju ...), a iako rijetko, ponekad i "bitch", odlučila sam ipak nastaviti u mojim nastojanjima da si stvorim jedan ženski krug prijateljica koje znaju i nešto više od prišivanja otpalog dugmeta. Boreći se tako s javnim gradskim prijevozom, na kraju sam pronašla liniju koja mi najbolje odgovara i radi koje mogu i zanemariti činjenicu da nam metro A liniju već u 21 sat zatvaraju ( o, sramote pred drugim europskim metropolama!), pa nisam osuđena samo na kratki pozdrav i brzi odlazak. Svaki puta zateknem neko novo lice, a na moju veliku žalost do sada je samo jedna polutalijanka došla naučiti plesti. Niti ju ne mogu računati pod Talijanke kad joj je tata Japanac i skoro cijeli život je provela u Njemačkoj. U ponedjeljak navečer još 3 nova lica, pored 3 (uključujući i moje) koja su na tim susretima od prvog dana. Od njih, jedna je gospođa čiji muž radi u američkoj ambasadi i koja plete šalove od prekrasne i nevjerojatno skupe vune. Srećom, pa je ipak svjesna da bi joj za jednu vestu ili muški džemper od takve vune trebalo manje bogatstvo (volim kada ljudi ne gube doticaj s realnosti). Drugo novo lice je mlada djevojka koja radi u jednoj od međunarodnih organizacija i koja je plela šal od šatirane ljubičaste mohair vune, vrlo moderne boje za ovu sezonu, dok me je treća pridošlica ostavila doslovno bez riječi. Ta žena je u Brazilu, gdje je poslom boravila, obišla sve moguće tečajeve obrade vune i ne samo da plete nego i prede vlastitu mohair vunu! Dakle, to ste trebali vidjeti, nešto prekrasno! Ne znam jeli ljepša vuna koju je prela (jel' se tako uopće zove ono kada prstima uvrću niti vune i navrću na onaj drveni kao kišobran s kukicom na vrhu?) ili pokreti njenih ruku dok je to radila. Njezin entuzijazam za sve tekstilne tehnike je naprosto zarazan i već sada planira krenuti na tečaj tkanja za koji sam joj rekla gdje može pohađati. Australka iz Melbourna simpatičnog osmijeha, koja je i organizatorica ovih susreta, plela je baby dekicu kao poklon prijateljici koja će roditi za koji mjesec, a Amerikanka udata za talijanskog odvjetnika (i njega sam prekjučer upoznala) plela je čarapu od šatirane vune kupljene on-line iz Engleske. Večer je ugodno protekla, počela sam skidati naslage hrđe s mog engleskog i pokušavam ne doživljavati osobno kritike na račun Italije i Talijana.
Jel' to možda znak da sam se italijanizirala? Ili jednostavno ne doživljavam svoj život ovdje kao život u inozemstvu? Ili mi smetaju kritike kojima se naglašava različitost od američkog lifestylea, kao da je to Bogom dan životni stil? Ili sam jednostavno europski snob koji s visoka gleda na njihovu kulturu, koju obično stavljamo pod navodnike da bi naglasili kako nije u rangu s našom? Odgovor još nisam dokučila, ali spremna sam na analiziranje i reviziju vlastitih stavova nastavljajući druženje uz igle, čak i ako moram platiti čaj 4 eura jer je lokal u dijelu grada gdje se treba naplatiti turistima i upravo zato im neću raditi reklamu, iako imaju svoje web stranice, eto im na!

U tim druženjima ponedjeljkom nedostaju mi domaće žene i po mailing listi vidjela sam samo jedno talijansko ime, a kako bih ja zaista željela pronaći i talijanske prijateljice, kojima ručni rad nije dosadniji od boćanja s penzićima, dala sam se u potragu po mreži. Konačno sam se uspjela povezati i s Talijankama koje pletu (ispada kao da su u ilegali koliko sam ih morala tražiti) i koje 24. studenog organiziraju prvi Knit caffè u Rimu, poput već postojećih Knit caffèa u drugim gradovima Italije (klikajte na post it na kojem piše knit caffe). S njima ću se naći u jednom kulturnom centru, opet na sjeveru grada, u blizini Vaticana, u 4 sata poslijepodne, subotu 24.11.

Sada kada sam si tako lijepo izorganizirala pletačke susrete, red bi bio i da se prihvatim posla, ne?
 
napisala romantales, 31. listopad 2007 8:50:00 ¤ Permalink ¤


16 Comments:


  • 31. listopad 2007 9:05:00, natuknica

    Draga Romantales, odlučila sam biti hrabra i odgovoriti ti na tvoje pitanje u kurzivu: Ti si jedna jednostavno simpatična žena! :D

  • 31. listopad 2007 9:17:00, romantales

    Pa, hvala ti natuknice :-) Prije neki dan me fulvus nahvalila, sada ti ... sve mi neugodno... i ja imam ponekad "bitching" trenutke - tek toliko da unaprijed upozorim ;-)

  • 31. listopad 2007 9:29:00, skviki

    baš mi je nekako drago za tebe :)... a, moram ti reći da te razumijem, ni ja ne volim kad netko vrijeđa Austriju, mislim da sam opisala zašto u postu o emigraciji... a i, odakle god netko bio, kukanje i prigovaranje je rijetko simpatično :)... zato mi tebe volimo čitati - znaš onu slatku pjesmu: "io sono positivo perchè son vivo" :))

  • 31. listopad 2007 9:43:00, fulvus (Neregistriran) (Neregistriran)

    reci mi jel ti možda ističeš i da si ponosna Hrvatica? Kad su takva druženja, pogotovo ljudi koji sebe smatraju intelektualcima i kozmopolitima, onda vole obezvrijediti malu Hrvatsku, pa gdje je ta zemlja? Više puta doživljeno. Ali sam ih razuvjerila. Razumijem zašto ti se Brazilka sviđa. Kad čovjek nešto radi s ljubavlju, onda se to i vidi.

  • 31. listopad 2007 9:57:00, romantales

    @ skviki - ima ti i zašto biti drago, pa kod tebe sam dobila motivaciju da i ja pokušam s meetupom! @ fulvus - naravno da ne skrivam svoje porijeklo, ali ja se valjda predstavljam na način po kojem ispada da je najnormalnije znati gdje je Hrvatska, tako da je možda njima i neugodno pitati, sve ako i nemaju pojma where is Croatia.

  • 31. listopad 2007 11:57:00, an_dan

    hm, odličan blog :)

  • 31. listopad 2007 12:02:00, Anajecestoime (Neregistriran) (Neregistriran)

    Općenito, ne volim kad ljudi s podsmijehom komentiraju nečije zanimacije. Meni se, osobno, i boćanje čini kao sasvim zgodan način upražnjavanja slobodnog vremena. I svaki oblik druženja i komunikacije među ljudima doživljavam kao nešto vrlo pozitivno. Napisani su kilometri članaka o otuđenju u suvremenom društvu, i zato svaku inicijativu koja potiče kontakt i druženje treba pozdraviti.

  • 31. listopad 2007 12:12:00, Posjetitelj (Neregistriran) (Neregistriran)

    U našoj zemlji postoji duga tradicija pretvaranja nekog teškog i/ili zamornog posla u povod za ugodno druženje. Sjetimo se samo čijanja perja u Slavoniji. I na poslovima poput gradnje kuće, kolinja a berbe da ne spominjemo, znalo se okupiti poveliko društvo obitelji i/ili susjeda i prijatelja koji bi pomagali, a kasnije, zajedno se družili i uspješno privođenje kraju rečenog posla dostojno proslavili.

  • 31. listopad 2007 12:12:00, Anajecestoime (Neregistriran) (Neregistriran)

    Ovo zadnje sam također ja napisala.

  • 31. listopad 2007 12:59:00, romantales

    @ Ana - i ja se sjećam čihanja perja i ružđenja koruze u Zagorju. Na neki način i zavidim onima koji se još uvijek druže na taj način, upravo ovakvi susreti o kojima sam pisala donekle obnavljaju tu tradiciju kada su se u dugim zimskim večerima okupljali oko takvih poslova.

  • 31. listopad 2007 13:01:00, Tonkica Palonkica

    baš sam pogledala stranicu, izgleda super :) štosan mi je naziv sto posto!

  • 31. listopad 2007 13:42:00, romantales

    Je, stvarno je dobra kombinacija stitch&bitch, feministice si mogu dozvoliti da svoje recimo pri(/e)govaranje nazivaju bitchingom, čisto sumnjam da bi istu slobodu dozvolile muškarcima ili da ih pozdrave s "Hi bitches!" ili pitaju "what are you bitching?" ... to ti nekako dođe kao kad se Afroamerikanci (opaska: vidi li itko koliko sam politički korektna?) međusobno oslovljavaju s "nigger", da ih bijelac tako oslovi završio bi s batinama. U tom kontekstu dvostrukog mjerila za jednu riječ sam rekla da je tipično američki naziv i nije najsretniji izbor.

  • 31. listopad 2007 22:15:00, incoknito (Neregistriran) (Neregistriran)

    nisi ti snob, nego si u pravu. i ja se u nekim stvarima nikad necu prilagoditi na prekookeansku kuturu i zivotni stil. ja jesam i uvijek cu biti drugacija od 'klasicne' australke. i time se ponosim! Ono sto mi se ne svidja i ne komentarisem i ne zalazim u dublje diskusije - probala sam, ne vrijedi! Stitch 'n Bitch postoji i u Melbourneu. Nikako da odem a nesto me i ne privlaci. Nekako mi bitching ne ide uz pletenje jer ja svoj hobi dozivljavam kao relaksaciju a trac me uvijek nekako bar malo uznemiri. Pletenje u drustvu moje zaove uz neku laganu filozofiju ili analizu neke knjige mi mnogo vise odgovaara :)

  • 1. studeni 2007 20:15:00, lorna doone (Neregistriran) (Neregistriran)

    I mi smo na tragu redovitijih druženja u nekom stalnom prostoru... da ne ureknem! I, da, kaže se PRESTI. Mene to podsjeća na pjesmicu kojom sam uspavljivala djecu (svoju i tuđu): POKRAJ PEĆI MACA PRELA DO NJE DOBRA DJECA SJELA PA JOJ TIHO ŠAPTAT STALA PREDI, PREDI MACO MALA...

  • 1. studeni 2007 20:38:00, romantales

    @ incoknito- pokušaj otići na jedan od tih susreta, ne dozvoli da te ime odbije, uistinu je taj "bitch" u nazivu izvor pomutnje... radi se o malo razgovora uz pletenje, nije nužno "bitching" u pitanju. Pored toga, za nas koje smo strankinje, pletenje u društvu dobro dođe za stvaranje novog kruga prijatelja s kojima već u startu imamo nešto zajedničko. @ Lorna - nadam se da ćete uspjeti u namjeri da se redovno susrećete, jednostavnije je imati jedan stalni termin, recimo dva puta mjesečno u kojem bi dolazile sve zainteresirane, nego organizirati pojedinačne susrete, pa onda nekom ne odgovara subota, nekome samo popodne, netko bi u nedjelju, ali ako ne bude imao goste itd...

  • 5. studeni 2007 9:34:00, pamil (Neregistriran) (Neregistriran)

    Dom je tamo gdje živim.Shodno tome sva pljuvanja po tom mjestu(državi) meni su bez veze,pa je normalno da to i večinu nervira,a Ameri ko ameri, "mali" narod sa potrebom za "velikom" kulturom.

eXTReMe Tracker