Prije nekoliko tjedana našla sam u poštanskom sandučiću dopis kojim me pozivaju da se podvrgnem pregledu u cilju prevencije raka grlića maternice. Najprije sam mislila odbiti tu ponudu, radi se samo o ponudi, nije obaveza, pogotovo što redovno svake godine obavljam ginekološki pregled i PAP test. No, nakon malo razmišljanja, ipak sam odlučila otići, iako od mog zadnjeg pregleda nije prošlo niti 10 mjeseci. Regija Lazio šalje svim ženama dobne skupine od 25.-64. godine takav poziv jednom u tri godine, s ciljem da se smanji broj oboljenja raka grlića maternice. Akcija vrijedna pažnje, mislila sam, zar nije pozitivno da regija (država) na taj način brine o zdravlju žena? Pa, ako već postoji taj vid brige, nije li na određeni način obaveza i građanska dužnost odazvati se?
Sjetila sam se kako je nekada moja mama sa svojim kolegicama s posla išla na kolektivne ginekološke preglede, sjećam se razgovora kojima sam prisustvovala (uvijek sam bila mala naćuljenih ušiju, a one su mislile da ionako ništa ne razumijem) i njihove nervoze kako se taj dan pregleda približavao; one iz prve grupe koje su već pregled obavile prepričavale su onima koje će tek sljedeći tjedan u grad na pregled, sve o doktoru, pregledu i općenito o dojmovima. Činjenica je da su sve pristupale tom pregledu i da je na taj način svaka od njih bila, na određeni način, "prisiljena" voditi brigu o zdravlju. Većina žena generacije moje mame, ginekologu je odlazila tek radi trudnoće, pa je taj vid prisilne kontrole bio zapravo vrlo poželjan. Pojedinačno, teško da su išle na redovne preglede, onako u grupi, sve jednako stidljive i preplašene, znale su se i nasmijati, hrabriti jedna drugu i na kraju dana su zapravo sve bile zadovoljne što su odvalile tu brigu preko glave. Nešto od te atmosfere pregleda u "socijalističkim" (pri tome najviše mislim na oskudnu i antipatičnu opremu u vidu ginekološkog stola izrazito visokih stremena kakvih danas više niti nema) ambulantama lokalnog doma zdravlja i sama sam imala prilike iskusiti i moram iskreno reći: nije mi se nimalo dopalo. Ima nešto ponižavajuće u drhturenju u hodniku punom propuha dok čekaš na taj pregled, u društvu jednako smrznutih i preplašenih žena golih nogu, kao i pregledu, gdje se liječnik niti najmanje ne brine da te oslobodi nelagode i razmijeni s tobom par riječi prije penjanja na onaj neugodni ginekološki stol s metalnim lavorom ispod.
Zadnjih 12 godina preglede obavljam u ugodnoj ordinaciji Ginoderma kod dvoje prekrasnih ginekologa, Dr. Ljubojevića i Dr. Babić. Ne samo da se radi o specijalistima na području ginekologije, već i dvoje prekrasnih ljudi za koje nemam dovoljno riječi pohvale. Istina je da je njihova ordinacija privatna i kao takva ima uređenje prostora koje se ne može očekivati u ambulanti čije održavanje plaća zavod, ali imala sam priliku obavljati preglede u našim poliklinikama i bolnicima godinama prije i situacija se znatno popravila od onog mog prvog pregleda kada sam drhturila u hladnom hodniku.
Dakle, kada mi je stigao taj dopis o pozivu na pregled odlučila sam se odazvati, ne s namjerom da izbjegnem redovni godišnji pregled u Zagrebu, već jednostavno zato što sam smatrala da je građanska dužnost odazvati se na ovakav tip akcija. Prije odlaska na taj pregled, malo sam se informirala o toj akciji i pročitala neke stavove pregledanih žena o njoj. Moram priznati da sam se iznenadila što neke navode slučajeve iz vlastite okoline, npr o sestrični koja je na prvi ginekološki pregled otišla prije godinu dana u 40-toj godini kada je ostala trudna! Nisam mogla vjerovati da i danas ima žena koje odlazak ginekologu shvaćaju kao mučnu obavezu koju je bolje odgoditi i upravo radi toga sam ovu akciju još pozitivnije ocijenila.
U petak nešto prije 12 sati već sam bila pred ordinacijom obiteljskog savjetovališta gdje sam trebala obaviti pregled. Pri samom ulasku imala sam snažan deja vu doživljaj, sve je tako podsjećalo na onu socijalističku ordinaciju mog prvog pregleda i nije mi se nimalo dopao osjećaj. U ordinaciji me dočekala žena u bijelom, nezainteresiranog pogleda, ali iskreno, nisam pridavala mnogo važnosti, do sada sam već navikla da liječnici ovdje sebe doživljavaju poput nedodirljivih veličina. Nakon informacija koje sam joj predočila, između ostalog da idem na redovne ginekološke preglede i da sam zadnji obavila prije 10 mjeseci, jednako nezainteresirano me pitala znači li to da ne želim pregled. Moj odgovor je bio: "Kad sam već ovdje..."
Iza paravana je bio ginekološki stol i ništa više, bez aparature u vidu ultrazvučnog aparata, o doppleru da ne govorimo, a i stol je bio jedan od onih starijeg tipa ... no, socijalnom zdravstvu se ne gleda u zube i smjestila sam se na tom stolu u očekivanju pregleda. Nakon što mi je uzet uzorak za PAP test, čujem ženu gdje govori:"Evo, gotovo" i dok sam ja u nevjerici htjela pitati: "Ali, doktorice...", žena u bijelom mi odgovori:"Nisam ja doktorica, ja sam babica" Molim? Jesam li dobro čula? Babica!
U totalnoj nevjerici pokupila sam svoje stvari i izašla van bijesna poput risa! Babica! Meni da babica uzima uzorak za PAP test?! Po mojoj intimi, o kojoj su brigu vodili specijalisti i sveučilišni profesori, čačkala je babica?!
Možda će se netko pitati čemu pravim toliku dramu? Razloga je nekoliko. PAP uzorak treba znati uzeti i nije svejedno kako se uzima, babica (bez obzira koliko vješta bila kao pomoć pri porođaju) nije liječnica niti ginekolog da bi joj se povjerila ta zadaća. Zašto u Hrvatskoj niti jedna babica ne uzima PAP uzorak? Zar su naše babice manje školovane od talijanskih? PAP test je samo jedan od elemenata pri ginekološkom pregledu i sada bih mogla krenuti s nabrajanjem patologije koju žena može imati uz sasvim uredan PAP test, jedna babica tu ništa ne može dijagnosticirati. Jednostavno ne mogu vjerovati da jedna hvale vrijedna akcija preventive ženskih tumora može biti tako aljkavo provedena! Zanemarimo činjenicu da ću ja svejedno otići na moj redovni ginekološki pregled, ali što je s onima koje nisu bile 10 godina i sada misle da je dovoljno imati uredan PAP nalaz? Što je s lažno negativnim nalazima? Zašto je za ime svijeta regija odlučila trošiti novce na organizaciju prevencije i onda to čini tako površno i najblaže rečeno polovično? Moja ljutnja je rasla svakim udahom i na kraju sam nasred ceste držala politički govor mom mužu (koji ništa nije mogao učiniti da otkloni moju ljutnju) tumačeći da je moja mama u bivšoj Jugoslaviji, u mrklom komunizmu, koji je za njih Amerika (Amerika, jesi me čuo? I vi sebi umišljate da pripadate u 7 velikih?) imala bolju ginekološku preventivu od ove sprdnje s ginekološkim pregledom kojoj sam ja bila izložena. I to na stolu na kojem se zaštitni papir od vrha odmotavao i samo pri dnu otkidao, što znači da su moji intimni dijelovi bili na papiru na kojem je ležala prethodna pacijentica, pa nije ginekološki stol jednak svakom drugom stolu za preglede ... i nastavljala sam tako bjesniti sve do kuće, on je samo strpljivo slušao i znam da mu je bilo krivo što me ne može utješiti, a još više što zna da sam u pravu i da ovako organizirani pregledi ničemu ne koriste.
Kad bolje razmislim još uvijek sam bijesna!
Ne znam da li uz toliku ljutnju mogu reći da mi možemo ovdje, u Hrvatskoj, biti zadovoljni? Mislim, preventivom u tom području?