Stvarno ti treba ispušni ventil. To se može i uvježbati. Možeš probati s prijetnjama... Ne znam, ako ne učiniš to, ja nešto razbijem. Hm, ne znam kako ti, ali meni pomaže razbijanje. Valjda ima nešto bez čega se može? ;)

samo da ti se brzometno javim. I ja naime, imam trenutno svekrvu koja je u bolnici i sutra JA mogram ići po nju i trpit je tu izvjesno vrijeme dok se ne oporavi. Uza sve to ja nisam ni znala da će da briga pasti na mene i uzela sam si tjedan dana godišnjeg da se omorim. I upravo taj godišnji je alibi da se sad ja brinem za nju jer joj kćeri rade?! Zato ću samo kratko reći, drži se. To je ono što i sama sebi želim....

@ Natuknice - kome da prijetim? Suprugu koji nikada nije imao intiman odnos sa roditeljima i koji mi je zavidio na odnosu koji sam ja imala sa svojom mamom? Svekrvi koja je svoj bol u duši (dugačka priča) pretvorila u Munchausen sindrom? Svekru koji s nikim ne razgovara osim sa mnom jer se vezao za mene? Već 10 dana nemam niti trenutka vremena za sebe i ono što mi nedostaje je moje vrijeme u kojem ne moram gledati stare nepokretne ljude kojima mijenjaju pelene, slušati priče o tome što je nekome na susjednom krevetu, čekati sa zebnjom snimke svekrvinog kuka jer je odlučila sama ići na zahod i sjesti na zahodsku školjku i nakon podizanja je nešto škljocnulo i noga je natekla ...

@ Fulvus - moja svekrva je trenutačno na rehabilitaciji van Rima (oko sat vremena vožnje) i sada se duri jer joj ne možemo u posjete svaki dan kao do sada u bolnici. Što se tiče kćerinske brige, moja svekrva je svoju mamu poslala šogorici, ženi koja je imala 4 djece, obrt, naučnice, svoju mamu i mali stan, dok je moja svekrva sama živjela s mužem u većoj kući jer joj je sin pobjegao od kuće prije 18-tog rođendana.

Joj draga, daj da te zagrlim (makar ovako virtualno). Nikakav pametan savjet nemam jer sam i ja nažalost, po tom pitanju slična tebi. Nikako se ne znam izboriti za sebe i svoja prava. I vječitoi ssam bila ona koja je sposobna i samostalna i sve zna sama.
Milion puta sam požalila što nikad nisam usvojila vještinu nemoćnog treptanja okicama i vječitog kukanja.

Općenito, primjetila sam da tuđu pomoć vole tražiti upravo oni koji su je u životu najmanje drugima pružali...

Ti nisi osoba koja je sposobna drugome okrenuti leđa. I sigurno se bolje osjećaš tako nego da te "nije briga". Ipak, moraš paziti na svoje zdravlje. Zato ti nešto treba. Možda i blog pomaže, ali malo vrištanja bi već olakšalo stvari. Ja volim glasno pjevati. Što glasnije pjevam, to drugi oko mene znaju da im je bolje skloniti se. ;) Ili odrediti određeno vrijeme svakoga dana samo za sebe. :)

Ne daj se! Tanja

Pa ,draga moja, ljudi se dijele na one koji su na vrijeme naucili da kazu - ja to ne mogu,ili ne umijem - i na one koji se na svoju stetu uhvate u kostac sa svime na sta naidju. Da si tu lekciju na vrijeme savladala sad ti vjerovatno ne bi bila strasna pomisao da postoje i ustanove koje su specijalizovane za smestaj i brigu o starim i nemocnim licima,jer bi smatrala da je sasvim normalno da ti NE MOZES da brines o njima. Ja bas nemam prava da ti ovo govorim,jer izgleda da pripadam istoj skupini ljudi kojoj i ti i to saznanje me isto kao i tebe cesto pravi jako bijesnom. Da li je za to kriv genetski sklop ili vaspitanje ili ljubav i odgovornost koju nosimo u sebi, nije ni bitno. Bitno je da si skocila i da sad moras da plivas,pa makar to znacilo i da plivas u moru sopstvene nemoci.

isuse romantales pa imaš pravo poludjeti i vrištati.
Što da pametujem, nemam riječi. Jedino što sam ja sredila to na način da sam kamen. Točno mogu prepoznati tvoje emocije. U stvari mislim da mogu, ne znam. Slično je i kod mene osim što sam na sreću moju imala velik razlog sa se kao "naljutim". Pa sam ga "iskoristila" i ohladila odnose. Do faze da me se ne dira. No možda je vrijeme da tvoj suprug preuzme svoj dio odgovornosti. Ovako, nije fer. Vadit se na "on to ne može" mislim uza svo dužno poštovanje prema tebi i prema njemu, no roditelji su njegovi. Naravno da ćeš pomoć, naravno da ćeš biti tu, ali NEĆEŠ ti preuzet svu odgovornost! Dozvolila si mu da se vadi. Sad okreni ploču. Sad stani. Oni su ljudi kojima treba NETKO. Bilo tko. Neće ni primijetit da to više nisi ti. Nastavit će gunđat i pričat iste priče nekom drugom. U krajnjem slučaju postoji i pomoć izvana. Potražite neku ženu neka dođe pomagat.
Čuvaj sebe.
A muževi idu onoliko daleko koliko im mi dozvolimo. Ti si na sebe preuzela teret, on se maknuo. Dozvolila si mu da se makne i izmakne.
Sad se ti makni neka on malo preuzme. Mislim, to je na kraju krajeva smisao braka zar ne?

@ Ana - i virtualni ponekad može biti stvarniji od onog zagrljaja u živo, zato hvala!
Velika je istina tvoja zadnja rečenica, mene najviše smeta taj gard moje svekrve da sam ja njoj nešto dužna napraviti, iako je u stanju istovremeno reći da se mene ne pita jer "tko je znao za mene do prije 10 godina" i istovremeno se vrijeđa kad joj vlastiti sin stavi pod nos nebrigu prema vlastitoj majci koju je sprašila šogorici (i nije bila žena od karijere već kućanica), odbijanju da se pobrinu za strica i strinu koji nisu imali nikoga i htjeli su im u zamjenu ostaviti nasljestvo ... znači slučaj žene koja tokom svog života nije htjela voditi brigu o nikome, a sada smatra da se njoj sve mora.

Inače, pogleda na novi aran džemper koji si napravila mužu mi je doslovno uljepšao dan, apsolutno predivan rad!

@ Natuknice - upravo moje vrijeme mi nedostaje, navikla sam provoditi svoje vrijeme bez da ikome polažem račune, a sada samo bolnice, bolesti, stvarne i umišljene ... NJen Munchausen sindrom već ju tjera da organizira nove hospitalizacije i izluđuje me što je ona zapravo zdrava žena, čak i ovaj operirani kuk nije operiran radi loma ili osteoporoze već isključivo na osnovi njenih izjava o bolovima!

@ Tanja - nedam se ... a i baš nije da me netko hoće ... lol

@ Suzana - problem je upravo što ja sve mogu! Što se meni ništa ne gadi, što je nakon moždanog udara njegov stari po meni povraćao, ne po njemu niti po njegovoj mami, što jedino ja mogu do besvjesti slušati uvijek iste priče bez da budem nepristojna i jednostavno se ustanem kao što moj muž čini ... SVe što činim, činim jedino i isključivo radi osjećaja obaveze.

@ Levant - moj muž je stvarno jedna vrlo odgovorna osoba, u stanju je počistiti stan bez riječi i bez da ja to tražim, ali jednostavno prema vlastitim roditeljima ima dugogodišnji emocionalni paket (negativan naravno) i onda svjestan odgovornosti prema njima vodi brigu, samo što ta briga ne uključuje one svakodnevne zezancije s kojima se ja bavim.
On jednostavno nema taj osjećaj prema svojim roditeljima, od onog najbanalnijeg da da starom ruku na cesti do toga da mu oguli jabuku. To je jednostavno nešto što ili imaš ili nemaš u sebi i iako razumijem da on ima cijeli svoj život iskustva i raznih priča sa svojim roditeljima, mene izluđuje da s više brige brine o susjedinom Jack Russelu koja je bila s nama za Uskrs, nego o vlastitim roditeljima.
O pomoći u kući već godinama pilam i onda je moja svekrva pronašla sebi pomoć u kući, jednu Rumunjku koja joj dolazi jednom tjedno čistiti nepostojeću prašinu po kući! Ja pilam da im treba pomoć u kući, a ona otkaže i fizioterapeuta za starog jer "ona to bolje radi" ... i ne, nije problem u novcima.

ne znam. svima nam je isto. u paketu sa muškarcem dobijemo i sve ostalo. mene izluđuje što se o mojim roditeljima ne brine , a ja bih trebala brinut o njegovima. meni to nije fer i bok. osim toga njegovi su ljudi koji su po mom mišljenju isisavatelji energije a plus toga naporni, teški i drže ga na osjećaj krivnje i kao neku brigu. ma sve je to bolesno da bolesnije ne može bit. i fizički i u glavu.
mislim za sebe da sam topla osoba i nema tog stvora kojem neću pomoć. to mi u krvi na žalost. ali ovi su me naučili da nije pametno o nikako nije pametno dat sebe u ruke njima.
možda je kod tebe drugačije. piknula si me di me boli. no unatoč tome ja mislim da bi se trebala ne maknut, ali malo odmaknut. njegovi problemi su njegovi i on se mora s tim nosit. možda zvuči okrutno al jebat ga, nek nauči, vrijeme mu je. (ogulit jabuku čovjeku a to u prijevodu znači odrast, oprostit roditeljima , sazrijet i naučit se suosjećanju). To mu nitko ne može umjesto njega napravit.
Ja to ne opravdavam ovom s kojim živim, kamo li bih mogla opravdat tvom mužu..:))).

@ Levant - nije mi namjera opravdavati mog muža, ali vjeruj mi da njegovi roditelji koji puta toliko pilaju da to nije humano. Recimo oni žive 60 km van grada i sad on traži stan da im kupi negdje u blizini nas, kad već neće pomoć u kući i obzirom da je njihova kuća totalno nepogodna za dvoje staraca. Odbijaju ideju o preseljenju, odbijaju pomoć u kući, a nije da imaju neki široki krug poznatih, moja svekrva za 60 godina života u tom mjestu danas nema s kime popiti kavu, nitko joj ne pokuca na vrata da ju pita kako je ... neki vrag mora da nije u redu s njom kad nije ni jednu jedinu prijateljicu stekla. Koliko mi god sve ovo teško pada, ali koji puta ga razumijem, ja njegove roditelje ne bih htjela niti u daljoj obitelji, kamoli kao roditelje. Ostaje da preživimo ovaj period, podijelili smo nekako obaveze zadnjih dana, umorni smo oboje da budem poštena, a mene dodatno deprimiraju svi ti nepokretni starci i bolnice, radi onoga što sam prošla, on srećom nekako uspijeva isključiti baterije. Teško se odmaknuti kada njegov stari meni sa suzama veli "zar me ti razumiješ?" jer zna da nakon moždanog ne govori dobro, a i što je je, njegov stari me voli i u stanju je dva dana pričati kakve sam mu žgance skuhala. I nesretan je jer mi se nikada imena ne može sjetiti... svekrva je druga priča, njen problem je Munchhausen sindrom.

Draga, lijepo kad uhvatiš vremena, ispuši se tu kod nas i gotovo. Znam da neki ljudi kad su stari znaju biti teški, ali vjeruj mi ako si savjesna osoba, a mislim da jesi, nemožeš ostaviti nemočne ljude, pa ma kakvi oni inače bili. Ove moderne curice zaboravljaju da će i one jednog dana biti stare i senilne, te da će i njih netko morati njegovati. Kao što si i samo shvatila, dok čovjek ne vidi bolest, starost i propadanje, neke stvari i ne razumije. Možda te i to dodatno pogađa.
Svekrva ti je vjerovatno razmažena i misli da će kuknjavom dobiti tvoju pažnju. Znam kako ti je jer je moja baka po tati bila i deset puta gora, ako smo i probali nešto da ne trpimo teror, e onda je ona ljepo tatu napuntala i sve je opet moralo biti kako je ona htjela. Nije si htjela ni vode sama uzeti, ali unatoč tome, mi smo vodili brigu o njoj jer je to ljudski. Ja sam onda već imala dvoje male djece, pa opet sam još i nju znala otiči pogledati i pomoći joj. Ali nisu ni svi stari ljudi takvi. Druga baka je bila prekrasna. Željela mi je pomoči do zadnjeg trena, makar nije imala snage, i ljutila se je jer sam ja nešto napravila , a nisam dala da ona radi. Tako želim ti snage i strpljenja, jer ti ništa drugo ne preostaje.

romantales, jesi li bolje? moja sveki putuje sutra, hvala dragom bogu...Moja svekrva nije loša i nije zahtjevna, ali šogorice su za popizdit, one su te koje organiziraju drugima život i misle da ja moram skakati kako one kažu, a moj muž tako funkcionira. Samo još da je odvezem na bus... sutra....

@ Šesti - istina je da me vrlo pogađa stalno ići po centrima za rehabilitaciju i bolnicama i gledati svu tu nemoć i starost, ali dodatno me smeta što stalno pratim osobu koja je zdrava! Moja svekrva je zdrava osoba pos vim mogućim parametrima i zato se ona nikada ne vraća jednom liječniku više od dva-tri puta, taman koliko dotičnom treba da vidi s kim ima posla.

@ Fulvus - hvala na pitanju dobro sam, jedini problem je što ne gospodarim svojim vremenom na način na koji sam navikla. No, treba izdržati još koji tjedan...

Nije lako uvijek biti aktivan vulkan, a i neki vulkani nisu stvoreni da budu aktivni. A bolest je teška. Teško je biti bolestan, kao što je teško voditi brigu o bolesnima. Teško je oboje, a često se pitam zašto je to na ovoj planeti tako osmišljeno, zar nije moglo biti drugačije...

Romantales,razumijem te potpuno,zato sam i rekla da nisi na vrijeme naucila da se pretvaras da nesto ne mozes:) A starci su takvi kakvi su donekle i zahvaljujuci tebi. Osjetili su te, znaju da ih tvoj osjecaj za odgovornost nikada nece izdati i onda te iskoristavaju. U sustini,imam osjecaj da to samo svekrva radi,kao da ti ispituje prag tolerancije. Da je moguce da recimo na 3 dana okrenes glavu i ostavis je da se proba sama snaci,vidjela bi kako bi se situacija promijenila. Shvatila bi da zavisi o tebi i da mora malo da spusti loptu. Svjesna sam ja da je to neizvodljivo,jer koje si srece desilo bi se da bas tada stvarno polomi kuk ili nesto trece. Tako da ti preostaje jedino da se dodjes ovdje ispuhati i da izdrzis tih nekoliko sedmica

da ti sad ne punim komentare evo još ovaj i neću više.
svi se mi uhvatimo za neki post koji nam blizak. pak više govorimo o sebi nego o tebi. znam da je svako domaćinstvo individualno i funkcionira onako kako može a ne onako kako hoće i to je to. ono što mene izluđuje je generalni stav : ah ona je žensko ona to može. ja sam muško ja ne mogu. i izludi me kako mi žene onda to progutamo i napravimo od sebe žrtve. ovo ja generalno, ne govorim ni o tebi ni o sebi nego o općem stavu kako je normalno da žena bude žrtva a muškarci se mogu izvuć.
eto.
tebi želim da izdržiš.

@ Mladi luče - svak bolest je teška, a najteža je ona nepostojeća, mislim kada moraš voditi brigu o nekome tko zapravo nije bolestan, osim što mu bolesno treba pažnje.

@ Suzana - moja svekrva je trenutačno van grada na rehabilitaciji i ne živi sa mnom, ja samo moram uskočiti svaki puta kada ona odluči da ide u bolnicu... i svaki puta se ponavlja ista priča.

@ Levant - živa istina je da svi takvi bedinerski poslovi padaju na ženska leđa i iako se ja ne mogu žaliti da imam muža za kojim treba sklanjati ili čistiti, dapače, samoinicijativno se prihvaća krpe i usisavača, te neke aktivnosti oko uglavnom njegovog oca padaju na mene. Prije nego je sveki krenula na ovu operaciju ja sam inzistirala da se plati žena koja će biti sa starim u njegovoj kući, jer da budem poštena i on pati za svojom kućom, ali mene nitko ne sluša jer nitko ne voli slušati glas razuma. Pri tome ne mislim na mog muža koji već godinama govori da ili se trebaju seliti ili uzeti pomoć u kući (ponavljam da novac nije problem) i uvijek je odgovor da će to učiniti jednoga dana... Kada sam prije hospitalizacije inzistirala na plaćenoj pomoći, svekrva je poput prave kraljice drame udarila u suze, kao kako će muž biti sam sa nekom stranom ženom ...
Problem je što ja razumski nastupam prema osobama koje istoga nemaju, svekar jer šlogiran, afazičan i semipokretan, a svekrva zato što njih dvojicu pila zadnjih 35 godina, minimalno.
Isto tako sam duboko svjesna da je moja reakcija krajnje djetinjasta - želim da se konačno nagradi moj trud i da mi netko kupi biciklu na kraju školske godine jer sam prošla s peticom i primjerno se vladala. No, koliko god se ja primjereno vladala, umjesto nagrade me dočekuju samo sve veći zahtjevi ... a ja se upravo poput Vezuva spremam dati do znanja da je ovo zadnji put!

Reci: e basta!
Spakiraj torbu i dođi k nama u Zagreb na par dana.
Bumo sjele u park i plele / heklale bez riječi.
Svaka svjesna razumijevanja onih drugih.
Ha?

Romantales,znam da ti nije lako ali pokazuješ koliko veliko srce imaš.
Dobro se dobrim vraća.
Pozdrav.

@ Lorna - bilo bi lijepo, ali jednako tako i nemoguće ... svi moji planovi su na stand by ... svejedno hvala na pozivu

@ Iglice - vidiš me boljom nego jesam, nije tu riječ o srcu, već o običnom osjećaju obaveze, nečemu što moraš odraditi. Ne želim se prikazivati boljom nego jesam... i ne ljuti se, ali odavno ne vjerujem da se dobro dobrim vraća, barem ne na ovom svijetu.

Joj, nemoj tako. Ima puno onih koji su sebicni i nama se cini da su od drugih dobili vise nego sto su dali. Samo u toj jednadzbi zaboravljamo da su oni sami sebi najveca kazna. Ne vjerujem da oni stvarno ne osjecaju da ih zapravo nitko ne voli i da sve sto drugi rade za njih, rade zbog osjecaja duznosti, a ne zato sto bi im do njih bilo stalo. Na prvi pogled to izgleda isto ali na drugi pogled sigurno nije. Uostalom, svi takvi ljudi su nadrkani 24 sata dnevno. I sto i sama kazes nemaju s kime popiti kavu. Pa zar nije vec to najbolji pokazatelj?
Dobro se dobrim vraca samo sto primatelj i izvor dobra nisu uvijek u ravnotezi, odnosno cesto nam dobrim ne uzvrate oni prema kojima smo mi bili dobri nego neki drugi ljudi. Prema mnogima sam bila dobra, a oni ne samo da nisu uzvratili dobrim nego mi se nekad cinilo da su ulagali poseban napor da me povrijede. (Zapravo nisu, oni su samo siromasni i duhom i emocijama i .. na kraju i malim sivim stanicama.:-)
A mnogi su bili prema meni tako dobri da znam da im to nikada necu moci vratiti. I zato si nemoj dopustiti da ne vidis sve one koji su prema tebi bili dobri.
Sve sto jesmo odrazava se u nasoj stvarnosti. Sigurna sam da to sto radis ipak nije samo iz osjecaja obaveze nego i to sto - u prvom redu zbog sebe - ne mozes dvoje bolesnih ljudi prepustiti same sebi. (Na stranu to sto je svekrva "umisljeni" bolesnik, to za cijelu stvar zapravo nije presudno. Realno ona jeste bolesna cim tako o sebi misli.)
Sto sve skupa ne znaci da ne trebas traziti rjesenje u kojem ces pronaci nekoga tko ce ti barem pomoci ako vec ne i zamijeniti te.
Drzi se! I ne gubi vjeru u dobrotu, u suosjecanje, razumijevanje za druge.
Eto vidis koliko ima zena koje su posvetile svoje misli, emocije i vrijeme tome da popricaju s tobom, da te zagrle i da ti kroz to pokazu da im je stalo do toga kako ti je. Mislis da bi to radile za losu osobu?

@ Gordana - hvala i tebi na razumijevanju. Istina je da ne mogu, niti bih ikada htjela, uskratiti pomoć roditeljima moga muža, samo što briga o njima prevazilazi moje mogućnosti. Kada sam rekla da ne vjerujem da se dobro dobrim vraća, mislila sam konkretno na svoj slučaj, ne vjerujem da ću ikada doživjeti da mi se to dobro njihovim dobrim vrati iz vrlo jednostanog razloga što oni misle da mi je to dužnost i što uopće ne računaju na moje mišljenje u toj nekoj jednadžbi kojom planiraju i moje vrijeme. Pri tome konkretno mislim na svekrvu jer kako god okreneš ona još uvijek misli svojom glavom, dok je svekar u fazi jede/spava.
isto tako, činjenica je da je ova moja priča tipično ženska priča, kako god okreneš uvijek je ta skrb za starije, nemoćne i nepokretne na ženama (bez obzira radi li se o vlastitim ili njegovim roditeljima) i sve postaje dodatno teško kada brineš o onima s kojima nikada nisi stvorila neki intimniji odnos, ne zato što je problem u tebi, već zato što ni s vlastitim sinom takav odnos nemaju. S ostatkom obitelji tih godina, a moj muž ima žive sve ujake i njihove supruge i moj muž i ja imamo jako prisan odnos i ne znam tko nas od tih ujaka i ujni više voli! Zamisli da mene zovu ujne moga muža da pitaju kako sam, jel' mi teško i sl. od moje svekrve do sada u svih ovih 10 godina samo kuknjavu slušam.

draga romantales, nemam još osobnog iskustva, ali vidjela sam moju mamu kako se brinula o svojoj svekrvi, pa o svojoj mami i sad o svom tati... i imam puno razumijevanje. nadam se da ti ovo pomaže, ovaj virtualni razgovor, i ja ti šaljem jedan zagrljaj.
baš sam sinoć mislila na tebe, kad sam se ukrcala na jedan vlak kojem je posljednja stanica bila "Roma-Termini" - morala sam izaći puno prije toga, ali sam kratko razmišljala kako bi bilo lijepo da mogu samo produžiti... i upoznati te i dati ti jedan pravi zagrljaj!
pozdrav

@ Skviki - dušo hvala ti od srca, ali sad me sram, jer ja sam si stvorila jednu mentalnu sliku o tovji roditeljima i tvojoj mami i na osnovu onoga što sam pročitala tvoja mama je ne samo predivna osoba nego i žena čeličnih živaca. Pred svim onim što je ona prošla ja se mogu samo pokriti ušima i začepiti. Ali, eto, u ovom mom malom svijetu i mom malom stanu, tražim svoj kutak, ali ne mogu pobjeći od vlastitih misli i sjećanja na isti ovaj period prije 4 godine kada je polako umirala moja, na žalost mlada i teško bolesna, mama. Možda mi je radi toga još teže slušati tužaljke o nepostojećim bolestima.
Nadam se da je deda bolje.... i veliki pozdrav ne samo tebi već i tvojima, nećeš vjerovati ali već nekoliko puta su mi pali na pamet dok sam ujutro skakutala čekajući red na wc ili dok sam si navečer razvlačila kauč prije spavanja.

Čitam ponovo ovaj tvoj post i sve si nešto mislim da tvoja svekrva izmišlja sve te boleštine upravo zato da se ona nebi morala brinuti o bolesnom mužu.
Mogla je vlastitu majku nekeko otkantati jer, pretpostavljam, nije živjela s njom. Čovjeka s kojim živiš ne možeš samo tako poslati nekom drugom. Vlasltite "bolesti" su dobar izgovor.

A ti si probaj barem malo olakšati situaciju tako da odlućno kažeš da ti ne možeš sve. I nju i njega, tj. podijeli s mužem obaveze oko njih. Neka on obilazi majčicu, a tebi ostaje svekar.

@ Ana - istina je da je ona umorna od brige za muža, ne mogu reći da nije, jer je stvarno naporno, od toga da je afazičan i teško govori, do toga da je cijeli život navikao da se s kata dere gdje su mu čarape i gaće (van pameti da nekome 60 godina moraš pod nos metati veš koji uvijek stoji na istom mjestu). No, sve to ulazi u sliku vječite "žrtve", nabija sinu na nos da joj treba biti zahvalan što vodi brigu o ocu (?!), otkazala je fizioterapeuta, jer ona to radi bolje i uzalud ja govorim da nije stvar u tome tko radi bolje, već da se u tih sat vremena ona može odmarati dok netko drugi radi terapiju s njim. Ona plaća ženu koja joj dolazi čistiti i onda sama puni i prazni veš-mašinu, nosi robu na kat na sušenje, pegla i sl. a žena koja dolazi čistiti prošeće usisavač, ulašti mramor i malo pobriše nepostojeću prašinu. Znam da je umorna jer znam što znači voditi brigu o nekome, ali istovremeno niti minimalno si ne želi olakšati i što je najgore traži empatiju od svog muža, a on ju ne može dati, može se samo rasplakati jer se boji da je s njom grozno teško stanje kako ona prikazuje. Već sam joj nekoliko puta rekla da se suzdrži od takvih priča pred njim, ali njoj kao da je duševan hrana rasplakati ga ... Kada smo starog prije dvije godine konačno doveli doma nakon moždanog i svi titrali kako će po stepenicama u kuću, ona je iza nas plačnim glasom prigovarala kako svi skačemo oko njega, a ona je zapravo u lošijem stanju, njoj treba pomoć! Nije prošlo niti mjesec dana otišla je na operaciju ligamenata, opet na vlastito inzistiranje, usred ljeta, tako da smo cijeli srpanj u gradu proveli, unatoč tome što smo nudili da idemo svi u Hrvatsku i da napravi tu operaciju na jesen... predugo traje to njeno stanje da bi se tu išta moglo promijeniti, ima već 50 godina što je ona svoj bol u duši prenijela na fizičke simptome, prije ili kasnije svaki liječnik dođe do zaključka da joj nije ništa i zato stalno traži nove, s kojima počinje od početka, opet more pretraga i opet zaključak da taj nema pojma kad svi nalazi budu u redu.

Uf......Zeznuto. Ja sam unuce takve jedne osobe. Teshka je ko crna zemlja....Nadam se da se necesh dati uvuci u te manipulativno-simulatorske igre i igrice.

Dobro znam kaj su to bolnički hodnici i kreveti. Dvije godine borbe s opakom bolešću, i izgubljena bitka. Na rukama sam tatu nosila kad nije više mogao hodati. Na kraju neizmjerna tuga i bola u nutrini duše. Ali, život je takav.
Za utjehu, znam jednu staru zagorsku poslovicu : "Ne daj se Floki !!". ( pqa makar mu dlaka otpala). ruzmarinka

Au, koliko komentara. Mogu ti samo reći da razumem kako se osećaš, većinu nas to čeka, neke vrlo brzo. Šta je tu je. Moj bensedin je heklanje, štrikanje, cveće, muzika, blogovi i gura se nekako. Pozdrav

@ Misho - vjerojatno je i tvoja baka u godinama kao i moja sveki, sve ovo na kraju me podsjeća na onaj vic gdje bakica stalno maltretira ukućane svojim stvarnim i izmišljenim boljkama i tako godinama "umire"; konačno joj pozovu liječnika i ovaj potiho, nakon što ju je pregledao, kaže obitelji da se pripreme na najgore jer je jako loše. na to bakica iz kreveta :"džabe njima doktore govoriti, ja im cijeli život to govorim..."

@ Ružmarinka - znam da je tvoj tata nedavno preminuo i znam što znači izgubiti roditelja na takav način i upravo zato još manje strpljenja imam za izmišljene boljke

@ Zana - briga o nemoćnima nije nikada ni lagana ni jednostavna, bilo bi lijepo da svi u starosti budu dobro i zdravo, naravno to je nemoguće, nadam se da će pružena pomoć barem biti cijenjena

Imala sam tu sreću da sam imala svekrvu koja je bila divna žena, a čak nije suprugu bila ni prava majka, već maćeha. Život je nije mazio ni pazio, pokopala je dvoje vlastite djece i muža, a za svekra se udala kad je ostalu svoju djecu zbrinula i imala već unuke.
Ako ovo vrijedi kao savjet - naoružaj se strpljenjem i pokušaj kroz to proći da potrošiš što manje živaca, jer to ti nitko neće nadoknaditi. Što se tiče tvog supruga, pretpostavljam da je njemu najteže. Roditelj je ipak roditelj, pa i kad znaš da nije u pravu teško je biti protiv njega. Ali ti si jaka osoba, sigurna sam da ćeš to prebroditi!

čim sam uhvatila krajem oka riječ - svekrva- odma mi je svega dosta

Pozdravljam te i zelim da se sve sretno zavrsi i uslijedi oporavak tvoje svekrve.

joooj, nije ti lako.
samo ja bih 'malo' popricala sa suprugom na tu temu da sam na tvom mjestu. pozdrav!

navratim ja na tvoj blog i vidim da nema moj komentar.sta je to bilo, neznam...
izdrzi romantales, znas kako je, "iza oluja ide sunce i ljepo vreme". ili se nesto slicno kaze na hrvatski?

A jesi li razmisljala o tome da ti samoinicijativno nadjes zenu i platis je da ti pomogne?
Meni su zivci najskuplji a ako si u prilici da sama platis onda bi mogla slati tu osobu da sa svekrvom hoda po bolnicama...

samo jos da dodam
kad spominjes obavezu, mislim da ti osjecas obavezu prema suprugu a ne njima...presutno ste podijelili uloge...
da je on los prema tebi ne vjerujem da bi osjecala obavezu prema njegovima niti bi te pekla svajest da ne cinis nesto za njih
kako god okrenes bitno je da si nacisto sama sa sobom jer sta ti vrijedi da ih "zaboravis" ako ces prebacivati sama sebi neke stvari a izvikati se nije lako jer nemas na koga osim nama ovdje....

najlakše je drugome prepustiti svoje brijge, a on je napravio baš to...
i onda, kažeš, ne radi nego svaki peti dan. proba ga nagovoriti da ti pomogne. da nešto ne voli ili da ti radiš bolje (što je vjerojatno fakt :) ) ipak su još uvijek isprike i uvlakuše. nije valjda on tradicionalno talijansko muško? :)

joj raymond je predobar, osim kraja :(
joj, rastereti se zena, puknut ces. na mozes sve sama nositi. ja sam jucer imala erupciju jer sam poput tebe . ista stvar... mir mir pa puknem...
pozdrav ostavljam*

@ Incoknito - odustala sam više od svega, više nema smisla ponavljati se, sama sebi zvučim poput pokvarene ploče, ostaje mi samo preživjeti ovaj neugodni period

@ Drenka - kaže se i na hrvatskom slično, ali kao što sam ti rekla demotivatori me bolje opisuju ;-))

@ Anoniman - već nekoliko godina govorim da roditeljima moga muža treba pomoć u kući, točnije otkako je svekar šlogiran, ali o toj pomoći nema ni govora kada moja svekrva otkazuje i fizioterapeuta za svekra "jer ona to bolje s njim vježba", a pomoć u kući joj je dva puta tjedno jedna Rumunjka koja dođe čistiti nepostojeću prašinu. Ne mogu nikome nametnuti osobu u kuću ako ne prihvate ideju da im je netko u kući potreban. Kako god okreneš još uvijek su gazde u svom domu, a meni je problem jedino kad ih prisilno, kao sada, imam u gostima.

@ Lea - dobro si razumjela da je kod mene riječ o pomoći mužu, sve što činim, činim radi njega ... ali je naporno i nemam nimalo slobodnog vremena.

@ Tonkice - nije on tipično talijansko muško, on je tipično muško i točka. Kada ga pošaljem da starom da zadnju dnevnu tabletu, on ustane, ode do lijekova i onda pita "a koju?", otac mu je ovdje već više od mjesec dana, a on još nije uspio naučiti koja mu je terapija tokom dana.

@ Dany - konačno da je netko primijetio i Raymonda i njegovu ljubav prema siru!!!!!

Pročitala unatrag, do pijace :)
Radovi su ti divni, stvarno divni.
A ovo sa starcima...Uvijek sam mislila da ću biti mirna i slobodna kad klinci odrastu. No, nije tako jer kad oni odrastu naše mame, tate, tetci i tete ostare pa dobijemo puno zahtijevnije osobe na brigu. Osobno nemam tih problema za sada, ali vidim oko sebe toga koliko hoćeš.
Ko zna kakvi ćemo mi biti ?

Bodulka, gdje si nestala?

samo pozdrav do novog posta. levant.

oduljila si pauzu, ništa ne pišeš. nije valjda da su isisali posljendje atome snage iz tebe. drž se, valjda će proći i ta situacija, pa ćeš konačno na jedan odmor na jadran. možda bi se mogle naći na kavici. idem i u italiju ubrzo.....

Nakon tog putovanja zarekla sam se da neću više nikad u slične zemlje, no otišla sam u Kinu, pisala sam zašto.

@ Katja - hvala na komplimentima i čitanju

@ Mladi luk - nedostajem ti? lijepo je znati da se brineš xoxox

@ Levant - hvala na pozdravima i što navraćaš

@ Fulvus - lijepo se provedi na putu u Italiju, na žalost o odmoru se još ne govori

@ Katja još jednom - ne znaš koliko ti zavidim na mogućnosti putovanja i krajevima koje si posjetila - prekrasne uspomene imaš!

Naravno da je bio ljepši :)

Nikako naci vremena i posvetiti se svom blogu na mojblog.hr.
Ima li sto od odlaska u Hrvatsku?