Jeste li vidjeli film "Fahrenheit 451"? Sjećate li se radnje?
Mene se jako dojmio davnih godina kada sam ga odgledala prvi put; ta fantastična priča o svijetu budućnosti u kojem pale knjige i zabranjuju ih (dok stanovnicima nude gledanje televizije i kvazi sudjelovanje u tv emisijama), koja prati transformaciju Guya Montaga od "firemana" (zaduženog za spaljivanje knjiga) do onoga koji čuva napisane riječi za budućnost učeći ih napamet, jednako me se dojmila svaki sljedeći put. U toj SF priči, stanovnici jedino gledaju televiziju, televizija je postala sredstvo kojim diktatura kontrolira stanovništvo, u Montagovom domu dominira ogromni televizijski ekran na zidu. Ponekad mislim da već živimo takvu realnost, samo što ne palimo knjige.
U nedjelju slijedi još jedno talijansko obiteljsko okupljanje i za tu prigodu, željeli smo najmlađem članu šire obitelji kupiti fotografski aparat, da ima čime slikati školske izlete. Njegova mama nam je rekla da je digitalni aparat već dobio, ali kada već želimo nešto kupiti obradovat će se novoj playstation igri "Smackdown vs. Raw" i krenuli smo tako u potragu za tom igrom i uopće mi se nije dopalo to što sam pročitala u najavi. Sada se nalazimo u situaciji da moramo kupiti nešto što nam se nikako ne dopada i još manje odobravamo, a odbijanjem kupovine te igre, riskiramo da se naš čin protumači kao da ne želimo potrošiti 40 euro (iako bi prvotni pokon, digitalni fotoaparat, koštao tri puta toliko). Igru ćemo svejedno kupiti, perem ruke od odgoja tuđe djece, ali kao i uvijek, to mi je bilo dovoljno da u mislima odlutam u prošlost, prisjećajući se poklona koji su mene oduševljavali kao dijete. Možda i zato što je danas prvi pravi jesenski dan s vjetrom i sitnom hladnom kišom, kada je najugodnije biti na toplom, a mene takvi dani vraćaju u one jeseni kada su još postojala 4 godišnja doba i kada je danima znalo puhati jugo. Oni koji žive na moru, znaju koliko teški dani mogu biti pod jugom. Upravo takva kišna popodneva, nakon što sam se po povratku iz škole presvukla u robu "za po kući" i smjestila na svoj kauč, najradije sam provodila s knjigom u ruci. Knjige su mi kratile duga jesenska popodneva kada se nisam mogla ići vani igrati, nije bilo playstationa niti kompjutera, a televizijski program, onaj s najavom "Zdravo djeco", počinjao je tek negdje poslije 17 sati.
Prva knjiga koju sam ikada dobila na poklon bila je "Pipi Duga Čarapa", poklon mamine prijateljice, tete Mire, koja je, iako obožavajući svog jedinog sina, u meni vidjela onu curicu koju nije imala vremena imati jer se kasno udala i vrlo brzo ostala udovica. Teta Mira je uvijek imala vremena za mene (iako, ruku na srce moram priznati da sam joj ne jednom sigurno smetala),nenametljivo je pratila moje interese, prve pokušaje veza sam napravila na goblenčiću koji mi je ona kupila i prvu prvcatu knjigu u životu od nje sam dobila. Ne znam koliko sam puta pročitala Pipi, znam samo da sam mnogo naslova otada pročitala i da je knjiga uvijek uz mene i najsretnija sam kad me priča toliko osvoji da mi je mrsko odložiti ju i na trenutak ... baš kao one davne noći 1974. godine kada sam do tri sata ujutro čitala Šegrta Hlapića, jednostavno nisam mogla prestati čitati.
Kada sam ljetos otvorila Pipi, među njenim stranicama našla sam i nekoliko sačuvanih stranica "Politikinog zabavnika", na kojima je sličica Lu koju je trebalo izrezati, nalijepiti na karton i onda joj presvlačiti različite haljine. Nisam se zadržavala samo na presvlačenju tih štampanih haljina, s kartonskom lutkom ispod papira, crtala sam joj po mjeri nove haljine, kradući ideje iz stranih žurnala. "Politikin zabavnik" bila je novina moga djetinjstva, koji nikada nisam kupila petkom kada je izlazio, već tek nedjeljom kada je stizao do našeg otoka. Prodavaču novina moj otac nije bio simpatičan i kako je dobivao svega nekoliko brojeva, ponekad mene tjednima niti jedan primjerak nije dopao. Ne znam kako mu nije bilo žao gledati moju razočaranu facu nakon što mi je u oči lagao da nema više Politikinog, a pola sata nakon toga vidjela sam susjeda kako se vraća kući s Politikinim "kojeg više nema". Srećom, koji puta smo si posuđivali te Politikine, ali meni to nije bilo to kao prelistavati samo moj Politikin. Trebam li sada reći koliko puta sam molila da mi naprave pretplatu? Koliko sam puta plakala od nemoći i bijesa jer se otac vratio na nedjeljni ručak bez Politikinog? Ne znam izlazi li više Politikin zabavnik, ali davnih 70-tih to je bio apsolutno savršeni magazin za djecu. Interes za povijest i stare civilizacije, interes koji se danas manifestira obožavanjem dokumentaraca različitih tema, ali i interes za kriminalističke i SF priče, dugujem jedino i isključivo čitanju Politikinog zabavnika.
Jedno američko istraživanje navodi da mladi danas prosječno 7 minuta čitaju i do 2,5 sata gledaju televiziju. Ipak, najzanimljiviji je, po mom mišljenju, podatak da i najsiromašniji Amerikanci koji imaju navadu čitanja, posvećuju jednako vremena volonterskom i karitativnom djelovanju kao i bogati koji ne čitaju. Navada redovnog čitanja budi nešto unutar osoba što ih podstiče da ozbiljnije shvate vlastiti život i istovremeno razviju osjećaj da je i život drugih ljudi jednako stvaran. Jednom riječju, oni koji čitaju postaju empatičniji, razvijaju sposobnost uživjeti se u tuđe priče.
I sad se ja pitam što će naš mali nećak naučiti igrajući Smackdown vs. Raw? I voljela bih znati da je dobro onaj 15-godišnji Šveđanin koji je neki dan s konvulzijama završio u bolnici nakon što je 20 (!) sati proveo igrajući World of Warcraft.
Još uvijek kupujem i poklanjam djeci bojanke, slikovnice, knjige, ovisno o uzrastu.
Knjigu se ne može zamijeniti ničim, to je sigurno, ja sam imala 11 godina kad sam kriomice pročitala brojne klasike za odrasle, neka i moji i oni oko mene čine isto, ne može im naštetiti.