Otkako sam procitala knjigu "Zasto se Francuskinje ne debljaju?", zamisljala sam francuske ulice pune dotjeranih i elegantnih zena. Nije bas tako, ali u usporedbi s talijanskim zenama, moram priznati da su Francuskinje puno prirodnijeg izgleda. Medju mladim djevojkama na pariskim ulicama mnogo je manje debelih djevojaka, dok su na rimskima redovna pojava. Neki krivicu pripisuju fast food hrani, dok sam ja dosla do zakljucka da se u talijanskim kucama jednostavno previse jede u odnosu na fizicku aktivnost i koliko se malo krecu. Dopale su mi se mlade zene koje ujutro zure na posao, jednostavno i elegantno odjevene, lagane i diskretne sminke, toliko razlicite od talijanskih vrsnjakinja, koje i na hladnom vjetru moraju pokazati pupak i ne znam cemu hlade bubrege.

Boravak u Francuskoj zapoceli smo u Toursu, gradu gdje smo nasli prihvatljiv smjestaj i dovoljno blizu Amboisea, grada u kojem nasi francuski prijatelji imaju trigloditsku kucu iznad Loire, renoviranu naravno. Nase malo medjunarodno drustvo, (2 Francuza, jedna Amerikanka, Ruskinja, Hrvatica i jedan Talijan), zajedno je docekalo Novu u mjestu gdje je zadnje godine svog zivota proveo Leonardo i trebam li reci da sam isla vidjeti kucu gdje je izdahnuo? Dvorci u okolici Loire su svima poznati a ja sam obisla Chenonceau

Neka se ne ljute ljubitelji francuske kuhinje, ali meni je Pariz simbol muzeja i umjetnosti, ne i kuhinje ... nakon svih ovih godina u Italiji, francuska kuhinja (stara i nova) ostavlja me ravnodusnom, ali ... cokoladni ekleri i izlozi francuskih slasticarnica su pravo nadahnuce za nove slasticarske kreacije

Dakle, obilazak smo zapoceli Muzejom D'Orsay smjestenom u prekrasnoj zgradi nekadasnje zeljeznicke postaje i jos uvijek aktivnim stanicnim satom gdje sam prvi puta vidjela radove impresionista, nebrojeno puta vidjene po raznim knjigama, ali i mnogo druge ljepote, od skulptura do art deco namjestaja.
U drustvu Francuza i Ruskinje ponasali smo se poput pravih turista, na moje inzistiranje Francuz je po prvi puta krocio na vrh Eiffelovog tornja, iako je rodjeni Parizanin. Vjetar je prilicno puhao, a na jedinoj strani zaklonjenoj od vjetra, smjestili su se okorjeli pusaci koji su i na vrh tornja morali uzivati s cikom u ruci, tako da smo napravili nekoliko slika za uspomenu i krenuli prema liftovima.
Pjesice smo prosli cijeli Champs Elysee , pjesice takodjer do Montmartrea i crkve Svetog srca Isusovog Mogli smo i metroom (o kojem Rim moze samo sanjati), ali vrijeme je bilo lijepo i volimo hodati. Obisli smo svaku crkvu na koju smo naisli, ne samo Notre Dame.
Jedan cijeli dan bio je posvecen obilasku Muzeja Louvre za kojeg mi sada reci samo muzej zvuci skoro uvredljivo. Louvre je mnogo vise od muzeja, ali nemam prave rijeci kojom bih ju mogla zamijeniti. Francuz me upozorio da ne mogu sve vidjeti u jednom danu i imao je pravo, ali ja sam ulozila svu moju dobru volju da obidjem sve ... i skoro sam uspjela. Od 9.45 ujutro do 18.30 hodala sam medju slikama, skulpturama, grckom keramikom, egipatskim sarkofazima, ali trenutak koji me ostavio bez daha je bio kada sam konacno vidjela ostatke sumerske i asirske kulture Mezopotamije. Do tada sam na razlicitim mjestima vidjela ostatke etrurske, grcke, rimske i egipatske kulture, ali po prvi put sam u Louvreu vidjela nesto iz Mezopotamije. Talijan se poslije smijao mojim slikama u tom dijelu muzeja i stvarno imam cudan izraz lica, ne znas jeli me bilo strah ili se cudim ili sam spremna zaplakati... ne razumije on sto znaci za mene stati pred Hamurabijev zakonik, pred ostatke s palace Darija I ... tko zna zivi li jos gospodja Medanic, moja prof povijesti iz srednje skole? Naravno, vidjeli smo i Veneru i Mona Lisu, ali mene je iznenadila Vermeerova Cipkarica, tako malena ... Bili su to i zadnji dani Hogarthove izlozbe u Louvreu i naravno da ju nismo propustili.

Muzej de l'Orangerie bio je slijedeca etapa, nakon polsatnog cekanja u redu pred nama je bila kolekcija impresionista i moderne umjetnosti s kraja 19. i pocetka 20. stoljeca. U Galeriji Grand Palais bila je prekrasna izlozba portreta javnih licnosti iz povijesti, na jednom mjestu radovi iz razlicitih svjetskih galerija i muzeja, izlozba radova W.Disneya i arheoloski nalazi iz podmorja Egipta. To je ujedno bio i zadnji muzej u kojem smo bili, nakon toga uslijedila je tuzna vijesti i nepredvidjeni povratak u Hrvatsku.