Grad Rim već petu godinu za redom organizira "La Notte Bianca" ili "Bijelu noć" (u talijanskom jeziku bijela noć je i sinonim za neprospavanu noć), manifestaciju koja je prvi put organizirana u Parizu i zatim bila kopirana u raznim europskim gradovima. Prve četiri sam propustila, svaki put se poklopilo da nismo u gradu u tom periodu, ove godine smo kod kuće i odlučili smo i mi provjeriti kako izgleda ta bijela rimska noć. Ideja vodilja je da se na različitim gradskim trgovima i parkovima, od centra do periferije, organiziraju koncerti i zabava, umjetničke instalacije, da budu otvoreni muzeji i crkve, trgovine, restorani i lokali, da cijelu noć gradski promet bude besplatan, da se centar pretvori u veliku pješačku zonu i da se Rimljani i posjetitelji grada zabavljaju do ranih jutarnjih sati.
Ne mogu opisati rimsku noć, a ne osvrnuti se na političku figuru rimskog gradonačelnika Waltera Veltronija, bivšeg 68-aša koji se zadnjih mjeseci najviše bavi vlastitom kandidaturom za prvog čovjeka talijanske ljevice, a sam se definira kao lijevi centar (ako je on lijevi centar onda su ovi što se po Hrvatskoj deklariraju kao lijevi, zapravo desni centar). Naš gradonačelnik jako voli organizirati velike manifestacije (naravno ne s jednakim oduševljenjem kada hoće Berlusconijevi protestirati u gradu) i rimske bijele noći su njegovo "dijete", a kako stvari stoje i jedino što je organizirao u ovom gradu otkako je otišao njegov politički blizanac, bivši gradonačelnik Rutelli, a sadašnji ministar kulturnih dobara. Veltroniju je mnogo toga pri srcu, od američkih osuđenika na smrt za koje pali noću svjetla na Koloseju (btw. lijepo za vidjeti i podržavam svaku manifestaciju protiv smrtnih kazni bilo gdje) do periferije grada koja po njemu treba postati poput centra. Kad koji tjedan prije, u Kini izvrše nekoliko smrtnih kazni, svjetla Koloseja ostaju ugašena, a na periferiju je kročio zadnji put kad je skupljao glasove. Veltroniju ne smeta mijenjanje i propadanje kvarta Esquilino, ne smetaju mu kineske trgovine na kojima nema niti riječi napisane latinicom, iako se radi o kvartu u samom centru grada, ne smetaju mu rupe na cestama radi kojih smo prisiljeni voziti slalom po ulicima, ne smeta mu niti činjenica da je dovoljno 2 centimetra kiše po kvadratnom metru, pa da ulice budu poplavljene, ne smeta mu smeće na ulicama, auti parkirani u duplim redovima, javni prijevoz koji ne funkcionira, metro koji zatvaraju već u 23 sata, ne smetaju mu niti sitni kriminalci koji ti čupaju torbicu iz ruku jureći motorima, njemu ne smeta buka i nered pijanaca i prostitutki po gradskim ulicama, on ne vidi prostitutke polugole na Subaugusti (iz principa ne želim tu cestu zvati Togliattijevom) ispred parka "Majke Tereze iz Calcute" i obližnje osnovne škole, njega nitko ne maltretira na semaforima da mu opere prozore, njemu nitko ne razbija auto da bi u njemu preko noći prespavao, on ne vidi beskućnike pod mostovima Tibera, ne vidi ni romsku djecu koja prekapaju po kontejnerima smeća u vrijeme kada bi trebali biti u školi, niti vidi koliko novih kontejnera su već uništili da bi lakše po njima prekapali, ne vidi niti gusti crni dim iz romskih čergi kad pale žice da bi došli do bakra za prodaju, niti vidi čergu koju bezuspješno pokušavaju iseliti udaljenu svega 15 minuta od centra grada... Da se razumijemo govorim o čergi unutar grada, nije periferija, nije rubni dio grada, nije predgrađe, već grad i u njemu čerga sa smećem, sklepanim i skrpanim barakama, bez kanalizacije, vode i struje! Veltroni mnogo toga ne vidi ili ne želi vidjeti i kao pravi aparatčik čeka da mu vlada donese odluke važne za svakodnevni život u gradu. No, unatoč mojoj očiglednoj antipatiji prema rimskom gradonačelniku htjela sam svojim očima vidjeti rimsku bijelu noć prije donošenja suda.
U centar smo se zaputili u subotu navečer oko 20 sati i laganom šetnjom krenuli po Via Nazionale. Već pred prva dva muzeja kolona koje je čekala bila je nepregledna. Mnogi turisti koji su se zatekli u gradu, iskoristili su priliku da pogledaju nešto i van programa, k tome i besplatno. Kako meni nije žao platiti ulaz u muzej i to mogu učiniti i na dnevnom svjetlu, odlučili smo ne gubiti vrijeme po redovima.
Hodajući tako, naišli smo i na zgodnu manifestaciju gdje su se predstavljale različite obrtničke udruge sa svojim radovima. Na žalost, nije mi uspjela fotografija venecijanskih maski koje sam Sambi htjela pokazati. Ispred Oltara domovine već je bila poprilična gužva, krenuli smo Corsom, na koji se slila rijeka ljudi i po kojem je uskoro bilo nemoguće normalno hodati. Na svakom uglu kante za smeće su bile prepune, a savršena organizacija je trebala predvidjeti i koju kantu viška. 
Ovako, sve je izgledalo kao kad su nizozemski smećari štrajkali tjedan dana u kolovozu 2005., a mi tješili domaćine da je kod nas tako normalnim radnim danom. Povremene grupe mladih javljale su se nerazumljivim kricima i urlanjem, mnogi s upaljenim cigaretama i plastičnim čašama s pićem, pa smo skrenuli po sporednim ulicima, sve do Piazze di Spagna. I tamo nevjerojatna gužva, a na samoj Barcacci, predivnoj Berninijevoj fontani, s obje strane, individue koje su se morale slikati s nogama na ili bolje rečeno u toj fontani. Nastavili smo se probijati kroz gužvu sve do Piazze del Popolo, a na tom trgu neopisiva gužva, urlanje onih koji tek dolaze, urlanje i onih koji odlaze, tako da smo se jedva probili do ulaza za podzemnu željeznicu. Ponoć je već prošla, umorili smo se od probijanja kroz masu i pribijte me na stup srama kao najgoreg snoba na ovom svijetu, ali ta zabava za široke mase nije za mene! Nisam vidjela ni traga zabavi, samo masu onih, poput nas, koji su htjeli izaći iz gužve. Ipak, unatoč gužvi, jedan ulični umjetnik je uspio napraviti kopiju Botticellijeve Madonne del Magnificat, a odmah ispod je i moj vezeni uradak dijela iste (shema je bila free prije nekoliko godina na stranicama Solarie), koji još uvijek čeka na svoj okvir.
Veltroni je poslije izjavio koliko je zadovoljan uspjehom ove Bijele noći, a ja ne znam čime ima biti zadovoljan? Tko će platiti sav taj prekovremeni rad službi koje su morale dežurati? Koja je uopće korist za grad od tih Bijelih noći? Kako može biti zadovoljan i inzistirati na toj tradiciji kada su mu i umjetnici koji su sudjelovali u programima prije par dana uputili otvorno pismo, pozivajući ga da se prvenstveno pozabavi rješavanjem stvarnih problema ovoga grada? Sada kada sam svojim očima imala priliku vidjeti kako sve to izgleda, ukoliko budu idalje organizirali te bijele noći, slijedeće godine i ja se pridružujem akciji "Non aderisco alla Notte bianca" (ne sudjelujem u bijeloj noći), koju su pokrenuli na blogovima onih kojima je dosta "kruha i igara"!
trebala si ići na Špancirfest u Varaždin, ne bi bila razočarana!Lani mi se doduše više sviđalo, ali svakako se čini ljepšim od onoga što si ti prošla...U Rimu je uvijek gužva a još kad su ovakve manifestacije, postaje nepodnošljivo. Moj je moto: ja u gužve ne idem, pa ni s Georgeom Clooneyom!