Dok sam se premišljala pisati ili ne o Božiću, već je stigao i zadnji dan u ovoj godini. Pisalo se na raznim stranama o trošenju pred Božić, kupovanju poklona, pečenju kolača i pripremanju tradicionalnih Božićnih jela, ukrašavanju Božićnog drvca, a kod mene skoro, pa ništa od toga. Pretjeranog trošenja nije bilo, od kolača sam ispekla samo jednu jedinu tortu, od tradicionalnih naših jela ništa nisam spremila (niti od tradicionalno talijanskih) lampice i slične svjetlosne dekoracije (radi kojih pomislim da su Griswoldi doselili u moje susjedstvo) nismo kupovali, a čak niti borić nismo okitili. Ovo sada zvuči kao da imam nešto protiv Božića, a nije tako, usitinu nemam ništa protiv blagdana, dapače... samo kada konačno stigne blagdan koji se treba proslaviti u krugu obitelji, postajem bolno svjesna koliko sam sama i koliko mi nedostaju oni kojih više nema osim u mojim sjećanjima i oni koji su predaleko da bih mogla s njima uživati u čari Božića. Scotty bi me trebao "beamati" da uspijem u jednoj večeri obići one koji su mi dragi u Canadi i po Europi, a to nije moguće.

Ne smijem biti nezahvalna, tu je talijanski dio obitelji, ali upravo zato što je Božić blagdan jake tradicije, oni ništa ne znaju o mom dedeku koji je na Badnjak ulazio u kuću i posipao ju kukuruzom i pšenicom, želeći kući puno picekov, racekov, purekov, pajcekov, telekov... Kao kroz maglu sjećam se tog Božića u kući dede i bake u Zagorju, ukrašavanja stola, valjanja u slami pod stolom i zvuka zrna pšenice i kukuruza koji su odskakivali po linoleumskom podu njihove kuće. Sa zadovoljstvom sam pročitala opis Božićnih običaja na blogu Josipa Cugovčana, kraj nije isti, ali običaji su skoro takvi u kući bake i dede bili.
Najveća sličnost naših običaja s talijanskima je izrada jaslica, reprodukcija scene Kristovog rođenja u betlehemskoj štali. Prve jaslice postavljale su se u crkvama, a i danas će se naći u svakoj crkvi (još jedno od mojih Božićnih sjećanja vezano je za skupljanje mahovine i pravljenje jaslica u našoj mjesnoj crkvi kad sam bila dijete), a nakon plemenitaških i bogatijih kuća, tadicija pravljenja jaslica ukorijenila se s vremenom u kućama svih društvenih slojeva. Jučer sam otišla pogledati izložbu pod naslovom "100 jaslica" organiziranu u Sale del Bramante na Piazza del Popolo. Oko 160 predstavljenih jaslica iz različitih krajeva svijeta, razlikovale su se materijalima i načinom izrade, ali misao vodilja bila je jedinstvena. Na žalost, u prostorima izložbe nije bilo dozvoljeno fotografiranje i ne mogu ovdje pokazati kako izgledaju jaslice napravljene od porculana ili keramike, puhanog venecijanskog stakla, stiropora, sapuna, recikliranih cd i dvd, olovaka, pleksiglasa, od keksa, tjestenine, jaslice rađene dječjim rukama u vrtićima i osnovnim školama, jednako lijepe i kreativne poput onih umjetničkih ili izrađenih u radionicama Napulja i Sicilije 1700 i neke ili u regiji Lazio 1800. Na izložbi su bile predstavljene i jaslice napravljene na različitim stranama svijeta, a posebno mi je zadovoljstvo bilo vidjeti jaslice napravljene u Hrvatskoj. Slike nisu nešto što se kvalitete tiče, napravljene su poskrivećki jer je fotografiranje bilo zabranjeno. Inače, u Rimu se može vidjeti stalni postav jaslica u muzeju "Museo tipologico internazionale del presepio - Angelo Stefanucci" koji se nalazi u prosotoru ispod crkve Ss. Quirico i Giulitta, od rujna do lipnja svake srijede i subote.

Što se Božićnih poklona tiče, veseli me da su svi stigli do svog odredišta. Prvi su se javili Francuz i Ruskinja kojima smo poslali različite čokolade s ljutim feferonom, s nadom da im nikada ne ugasne strast i ljubav. Nakon toga mi se javila Engleskinja kojoj sam poslala ručno pleteni džemper i na kraju se javila i Erikina mama kojoj su pokloni za Eriku stigli sa zakašnjenjem jer su poslani upravo u vrijeme općeg štrajka transportera u Italiji. Za Eriku sam s posebnim zadovoljstvom birala odjeću u kojoj će se modirati kad u siječnju krene u vrtić, na torbicu za nju sam slučajno naletjela i oduševila me kornjača kao dekoracija, a svoje stare slikovnice koje sam čuvala preko 30 godina sa zadovoljstvom predajem njoj na uživanje, s nadom da će zavoljeti pisanu riječ poput svoje mame i tete. Najviše žalim što mi je foto-aparat bio u kvaru u vrijeme kada sam slala džemper za Engleskinju, moju vršnjakinju, samohranu mamu 11-godišnjeg dječaka, koja je izgubila mamu par mjeseci prije mene i s kojom sam osjetila bliskost iako su nam vrlo različiti životni putevi. Kompjuter joj je u kvaru, poruku da je paket stigao poslala mi je preko još jedne engleske moderatorice na forumu na kojem smo se upoznale, a meni ostaje nada da će joj biti toplo u tamnozelenom mohair džemperu i da će možda postaviti sliku kad konačno riješi problem s kompjuterom. U budžetu samohrane nezaposlene mame taj popravak sigurno nije na prvom mjestu, iako priznajem da bih jako voljela vidjeti kako joj stoji i jesam li pogodila mjeru.

Za kraj prošetala sam kroz gužvu i centrom jučer, nije mi uspjela slika Japanaca u redu koji čekaju pred ulazom u trgovinu L. Vuittona, htjela sam uslikati najružniji kaput ove sezone u izlogu Miu-Miu s cijenom od 750 euro (časna riječ onaj što je nosio Mao je šik u odnosu na taj), ali me iz trgovine neodobravajući gledao prodavač, (kao da bi mi palo na pamet kopirati tu ružnoću!), na Spagni je bila uobičajena gužva, o Via Condotti da ne govorimo, a Fendi je dekoracijom odlučio nadmašiti konkurenciju...