Zeljela sam poceti Novu blogersku godinu mojim dojmovima iz Francuske, tocnije Pariza, gdje sam bila tokom blagdana, ali dogadjaji iz Hrvatske bacaju u sjenu put u Francusku.
Bio je 6.sijecanj kada su mi na pariskim ulicama pocele stizati poruke da se hitno javim u Hrvatsku. Odgovaram na poziv dok mi se ruke u kojima drzim telefon pocinju tresti ocekujuci neku neugodnu vijest, zasto bi me inace trazili? Moj pape je preminuo ... sok, nevjerica ... kako, zasto, gdje? ... Uslijedio je dug put prema Hrvatskoj, vise od 1500 km kroz Francusku i Italiju do mog otoka i mog kutka Hrvatske.

Moj pape je uvijek govorio da nece samo tako s ovoga svijeta, on je bio potpisao ugovor sa Svevisnjim da zivi do svoje 92. godine, ne sjecam se vise kojeg je pretka trebao nadzivjeti. Na kraju me iznevjerio moj pape, otisao je mnogo prije isteka ugovora ili mozda ugovor nije dobro sastavio, sitna slova nikada nije citao s paznjom.
Ispostovala sam njegove zelje, njegov pepeo vracen je hercegovackom kamenu s kojeg je potekao i nadam se da mi nece zamjeriti sto pepeo nije prosut u more, rekao je svecenik da to nije primjereno nasoj vjeri, a pape je u Boga vjerovao.
Moj tata mi je citao "Toma&Jerryja" kad sam bila mala, zahvaljujuci tome rano sam naucila citati. Svake veceri na moru, nakon setnje, citao mi je jednu novu slikovnicu (jos uvijek ih sve cuvam) koju smo kupili, a setali smo s mojom rukom u dzepu njegovih hlaca jer mi je mama tako rekla, kao da mi ne pobjegne. Kada su mi operirali krajnike dosao je nasmijan s vrecicom punom mog najdrazeg soka "Dvojni C", a oci su mu bile pune suza. Poslije su dosle godine kada mi je i rodjendane zaboravljao, ali uvijek me zvao "sunce moje" i "kceri draga", nikada zaleci sto nema sina, jer "kome treba jos jedna bitanga poput njega".
Veceras sam se vratila kuci, umorna i tuzna, a u sanducicu sam nasla tatinu cestitku za blagdane. Godinama mi nije slao cestitke i bas ove je odlucio poslati jednu koja ce mi dostajati za sve buduce blagdane.