Genova je nekada bila pomorska republika, baš kao i naš Dubrovnik, a glavni rival na Mediteranu joj je bila Mletačka republika. Sve tri pomorske republike imaju iza sebe dugačku povijest nezavisnosti, koju su nekako u isto vrijeme i izgubile s dolaskom Napoleonovih snaga.  Genova je postala pomorskom republikom u 11. stoljeću, a admiral Andrea Doria je u 16. stoljeću uspio objediniti 250 plemenitaških obitelji koje su trebale birati Veliki Savjet koji je dalje birao 2 dužda svake dvije godine sa zadatkom da predstavljaju Republiku. Admiral Doria je pokazao vrlo praktičan duh u organiziranju svakodnevnog života Genove, između ostalog osnažio je pomorske snage i umjesto da mu se brodovi usidreni ljuljaju u luci, ponudio ih je tržištu Mediterana, onaj koji je najbolje plaćao imao je uz sebe njihovu flotu. Iako danas pogled na povijest, pomorske bitke i osvajanje Novoga svijeta može romantično izgledati, surova je stvarnost bila drugačija. Galije Republike pokretala su vesla prikovanih robova i trgovina robovima bila je sasvim prihvatljiva i poželjna, pogotovo kada su nakon četvrte križarske vojne krenuli u pljačkanje istočnog Mediterana. Obzirom da je  Đenovežanima, kao i njihovim zakletim neprijateljima Mlečanima, bilo sasvim prihvatljivo prikivati ratne zarobljenike za vesla, onda naši Uskoci i Nertvanski gusari koji su im redovno kvarili račune i pljačkali brodove, nisu bili obični pirati, već osloboditelji.

Genova je 1992. godine slavila godinu "colombianu", slaveći najpoznatijeg Đenovežanina na svijetu, Cristofora Colomba. Ostaci njegove rodne kuće (kako kažu) pored ostataka samostana S. Andrea nalazi se na par koraka od Porta Soprana, gradskih vrata koje čine dio obrambenog zida širokog 5 metara i visokog oko 9, sagrađenih 1155. godine kada je gradu prijetio Barbarossa. Dotični je tražio vjernost i porez od Đenovežana, koji nisu imali ništa protiv odanosti, ali im se ideja o plaćanju danka nikako nije dopala, pa su krenuli u izgradnju obrambenog zida. Pored tih vrata, gradska znamenitost su i Porta dei Vacca, sagrađena u istom periodu, a dugo godina su tornjevi korišteni kao zatvor i mjesto izvršavanja smrtnih kazni.
Praktični duh Đenovežana vidi se i u obližnjoj crkvi San Pietro in Banchi, gdje su u prizemlju građevine trgovine, a na katu crkva! Na mjestu te crkve izgorjela je crkva San Pietro della Porta, sagrađena financiranjem Republike. Kada je narod želio ispuniti zavjet i zahvaliti Bezgrešnoj Djevici što je završila epidemija kuge, te ponovno sagraditi crkvu, gradske vlasti baš i nisu bile spremne trošiti novac na još jednu crkvu, već su htjeli iskoristiti prostor za trgovine. Na kraju su došli do kompromisnog rješenja i crkva je sagrađena na katu iznad trgovina, upravo je dovršena novcem od najma i prodaje nekoliko trgovina u prizemlju.  Zanimljivo je da je u Genovi već u ranom srednjem vijeku strogo bila odvojena svjetovna vlast od crkvene, svećenici nisu mogli sudjelovati u donošenju državnih odluka i sjedište crkvene vlasti bilo je uz katedralu Sv. Lovre. Gotička katedrala Sv.Lovre (San Lorenzo) preuzela je ulogu prvostolnice od crkve San Siro, koja je trenutačno u fazi obnove. No, odvojenost crkvene od svjetovne vlasti ne znači da po Genovi nisu gradili crkve ili išli u križarske vojne (iako kada je riječ o križarskim vojnama nekako sumnjam da su Đenovežani krenuli u rat s mislima o slobodi Svete zemlje).
Uz katedralu je vezana i jedna urbana legenda, po kojoj je jedan od kipara koji je radio na katedrali izgubio svog vjernog psa i radi toga bio nesretan. Da bi se utješio, pored desnih vratiju isklesao je psetance koje spava. Unutar katedrale ostaci su i bombe ispaljene 1941. s engleskog broda na grad, koja je probila zid katedrale na tom mjestu, ali nije eksplodirala. Iz katedrale se ulazi u muzejski prostor gdje se može razgledati blago Sv. Lovre, među kojim je na prvom mjestu "santo cantino", za kojeg se veže vjerovanje da je sveti gral, da je upravo iz njega Isus pojeo svoju posljednju večeru. Među ostalim izlošcima, izuzetni su radovi majstora i đenoveških zlatara.

Iza katedrale Sv. Lovre, nalazi se Palazzo Ducale, a prije njega svakako vrijedi ući u manju crkvu posvećenu Isusu (Chiesa del Gesu) u kojoj se nalaze vrijedna umjetnička djela, među kojima dvije slike Rubensa, iza oltara je "Obrezivanje Isusa", dok je s lijeve strane od ulaza "Sv. Ignjac koji liječi opsjednutu". U tri navrata sam ulazila u tu crkvu s nadom da ću poslikati unutrašnjost i sva tri puta je bila misa u toku. Crkva posvećena Sv. Mateju izgrađena je kao kapela obitelji Doria, a današnji izgled dobila je u vrijeme admirala Doria koji je u njenoj kripti i sahranjen. Ispred crkve omanji trg s ugođajem Genove iz srednjega vijeka. Uskom uličicom izlazi se na glavni gradski Trg De Ferrari sa fontanom na kojem je pored zgrade sjedišta Ligurije (nekadašnji Palazzo della Navigazione Italiana), Palazzo Ducale (od 1339.postaje sjedište vlasti prvog dužda Simona Boccanegra)  i kazalište Carlo Felice sa spomenikom Garibaldiju. S tog trga izlaze ulice XX settembre, elegantna ulica s arkadama i izlozima trgovina, Via Roma s palačama u liberty stilu iz 19. stoljeća koja vodi do spomenika Vittoriju Emanuelu II i vrlo luksuznim trgovinama, dok je paralelna s njom galerija Mazzini. Oni koje zanima umjetnost istoka u Villi Negri doći će na svoje razgledajući brojne eksponate koje je sakupio svjetski putnik i kolekcionar Edoardo Chiossone. Od Trga Ferrari, put vodi prema Via Garibaldi, koju su nekada zvali Nova ulica, jedna od rijetkih širokih ulica u samom centru grada. U toj ulici nalaze se prekrasne palače tzv. "Rolli", privatne rezidencije plemenitaških i bogatih obitelji koje su bili dužni staviti na raspolaganje Republici za  vrijeme posjeta važnih osoba i okrunjenih glava. Od 2006. godine "Rolli" su uvršteni na listu UNESCO-ve svjetske baštine i zato su obavezna etapa u obilasku Genove. Za mene su bili nezaobilazna etapa i radi muzejskog postava u 3 palače, Tursi, Palazzo Rosso i Palazzo Bianco, koji se danas jednim imenom zovu Muzejima Nove ulice, a palača Tursi i Bianca su međusobno povezane i čine jedinstvenu postavu. Unutar Crvene palače, u potpunosti sačuvanog unutarnjeg dekora i opreme, izložena je umjetnička kolekcija obitelji Brignole-Sale koja između ostalog uključuje i radove Van Dycka, Dürera, Guercina, Strozzija,Wildensa, a potkrovlje palače bilo je uređeno 50-tih godina kao stan za direktoricu muzeja - prekrasan ambijent s predivnim pogledom! Obilazak Crvene palače svakako treba završiti penjanjem na krov iste (liftom), odakle se pruža predivan panoramski pogled na krovove Genove i luku. Preko puta Crvene palače, Bijela palača nudi jednako bogati ambijent i jednako vrijednu zbirku slika, pogotovo đenoveških slikara, ali i talijanskih, poput Caravaggia i Lippija, sve do vrlo bogate zbirke flamanskih autora, Van Dycka i Rubensa. Pored izložbe slika i obilaska palače, unutar Bijele se može vidjeti i  tekstilna kolekcija s izložbom posvećenom "blue jeansu", plavom platnu iz Genove od kojeg je kasnije nastao traper. Palača Tursi posjetiteljima između ostalog nudi i pogled na Paganinijeve violine uz brojne dekorativne i uporabne predmete, od tapiserija i namještaja do zbirke porculana korištenog u apotekama i bolnicama. Posebno lijepo je uređena izložba kovanica, koja prati kovanje novca od rimskog doba do zadnjih dana Republike Genova.

Nakon Muzeja Nove ulice, najlogičnije je nastaviti šetnju preko Trga Meridijane (palača je u fazi obnove), Ulicom Cairoli, nekadašnjom Najnovijom ulicom, do Largo della Zecca. Prije Larga moguće je posjetiti i rodnu kuću Mazzinija koju sam izvana i ja išla pogledati i u kojoj je danas Museo del Risorgimento, kojeg sam propustila posjetiti jer me tema talijanskog "buđenja" ne zanima posebno. Za cijenu od 1,20 euro koliko košta javni prijevoz, moguće je uspinjačom od Larga otići do lokaliteta Righi. Na kraju vrlo strmog uspona uspinjačom, koja je meni bila doživljaj, a Đenovežanima ništa više od javnog prijevoza, nalaze se panoramske terase s pogledom prema gradu i luci, a u pozadini prema obrambenim kulama i zidinama. Na žalost užasno jaki vjetar učinio je da se odmah spustimo istom kabinom s kojom smo i stigli na vrh.
Na Trgu Nunziate nalazi se istoimena crkva SS Annunziate del Vastato, pored koje su sahranjivani galioti koji su preminuli na kopnu, a posjetu sam smatrala obavezom nakon što sam našla podatak da ju je Montesquieu definirao kao "najljepšu crkvu Genove"; ja se ne bih složila, ali samo zato što su meni romaničke crkve nekako najdraže. Jedna od romaničkih crkvi u Genovi je crkva San Stefano iz 11 st. koja mi je na prvi pogled djelovala osakaćeno i nesimetrično, tek kasnije sam doznala da je takvom postala u periodu gradnje XX settembre ulice. U toj crkvi sakrament krštenja primio je i najpoznatiji Đenovežanin Cristoforo Colombo, čija rodna kuća nije daleko od same crkve.

Genova je grad vrlo strmih uspona jer se širiti mogla jedino po obroncima brdovitog zaleđa, ali srećom danas nije neophodno gubiti dah da bi se pješice došlo do viših dijelova grada. Jedan od vrlo originalnih uspona je onaj do dvorca kapetana D'Albertisa u kojem se danas nalazi Muzej svjetskih kultura. Kabina lifta izgleda poput nešto manje kabine žičare i kada se pokrene dojam je da se radi o još jednoj žičari. No, nakon nekih 150 metara, kabina ulazi u krivinu na kraju koje se zaustavlja i uz manje manevre blokira u vodilicama i postaje lift! Neogotički dvorac koji je kapetan renovirao kao svoju rezidenciju je smješten na prekrasnom mjestu s predivnim pogledom (kada je izgrađen luka nije bila velika kao ova današnja), okružen njegovanim zelenilom od kojeg su brojne biljke porijeklom iz dalekih krajeva, a unutrašnjost je ispunjena predmetima koje je kapetan donosio kući sa svojih putovanja, od oružja do ukrasnih predmeta, čak je i cijelu jednu sobu uredio u orijentalnom stilu. Kao i svaki amater toga doba, baš se i nije pristojno odnosio prema spomenicima na koje je u novom svijetu nailazio, pa je tako pokoji komad odvalio od cjeline u Gvatemali. Prostorije dvorca, pogotovo kapetanova radna soba ispunila me zavišću ... ne znam što bih dala za takav prostor u kojem od jutra do večeri ne nedostaje dnevnog svjetla i iz kojega sa sve tri strane imaš predivan pogled na more. Izuzetno me veselilo vidjeti eksponate kultura predkolumbijske Amerike, Australije i Oceanije, pogotovo što su takvi eksponati rijetkost u muzejskim postavama.

S obilaskom Genove još uvijek nisam završila, ujedno, pokušavam pronaći najbolji način kojim prikazati Genovu u slikama (snimili smo preko 300 fotografija), ali sve to neki drugi put ... za par sati krećem na najveći i najvažniji talijanski sajam vina u Veronu. Živjeli!