Sutra završava ovogodišnja nogometna groznica u Europi. Na žalost, ni Hrvatska ni Italija nisu otišle dalje od četvrtine finala. Na moju veliku sreću i na veliku žalost moga oca, moj Talijan je jedan od rijetkih kojeg nogomet uopće ne zanima. Ne sjećam se više koje je prvenstvo, šampionat ili nešto slično bilo u pitanju, kada je moj otac sav uzbuđen čekao prijenos nogometne utakmice i ostao s pogledom punim nevjerice kada je čuo zetov odgovor da ga nogomet ne zanima:
-"Od svih Talijana na ovom svijetu, baš je mene dopao jedini koji ne gleda nogomet!" - mrmljao je sebi u bradu dok smo se mi spremali guliti boju sa zidova u hodniku.
Nadam se da mi ljubitelji nogometnih utakmica neće zamjeriti, ali nogometne utakmice su u prosjeku nevjerojatno dosadne; 20 nogometaša trčkara po vrlo velikom igralištu, napete situacije su rijetke, nema tu dinamike kao kod košarke ili rukometa ili vaterpola, gdje se svake sekunde situacija mijenja. Doduše, kada već spominjem sekunde, mislim da naša reprezentacija nikada više neće slaviti prije nego čuje posljednji zvižduk suca.
Čisto ženska opaska je i da su nogometaši pojavno, uglavnom, nevjerojatno ružni (neka mi mame istih oproste), nisu poput elegantnih, mišićavih plivača ili dugih mišićavih nogu poput atletičara, tako da ne možeš uživati niti u pogledu na zgodne sportaše, sve i ako utakmica je živa dosada. Naravno, ovo mišljenje vrijedi jedino ako žena nije u potrazi za sponzorom koji zahvaljujući sposobnosti uspješnog napucavanja lopte nogom, zarađuje nevjerojante svote novaca; ne znam kako je u Hrvatskoj, ali ovdje u Italiji, nogometaši su uvijek u društvu nevjerojatno lijepih žena koje naravno ističu njihove kvalitete poput dobre duše, izrazitog smisla za humor, ljubavi na prvi pogled kada kao nisu znale da je on slavni nogometaš (!?) ... dok istovremeno kraj nje stoji krivonogi i niski, k tome niskog čela, skoro pa kepec kojem može jesti s glave, totalno nesposoban sastaviti dvije smislene rečenice jednu za drugom, ali s najvrednijom odlikom zarađivanja nevjerojatne količine novaca natjeravanjem lopte po ledini. Na nogometnim utakmicama ne sviđaju mi se niti navijači, ne vjerujem da u bilo kojem drugom sportu ima toliko agresivnih navijača kao u nogometu (doduše, kada se radi o susretima nacionalnih reprezentacija, agresivnost nije tako izražena kao na susretima unutar nacionalne lige).
Na početku ovogodišnjeg prvenstva po mom susjedstvu su počele nicati zastave, kojih nikada nema na državni praznik, ali čim reprezentacija treba braniti nacionalnu čast, zastava na sve strane. Oni najvjerniji su odmah ukrasili balkone, oportunisti su čekali najprije da vide hoće li Italija u četvrtinu finala i tek onda iznijeli zastave na balkon. Moj susjed, koji je na dan osvajanja titule svjetskog šampiona izložio zastavu nekih 6 metara dugačku, ove godine nije imao priliku pokazati svoj nacionalni osjećaj. Naime, njegova kolekcija zastava pokriva sve etape prvenstva po veličini, najveća je rezervirana samo za finale. Takvi navijači su mi najmanje simpatični, lako je navijati za one koji pobjeđuju, treba znati dati podršku i kada se gubi ... ali, ja nisam navijačica, moj nacionalni osjećaj nema nikakve veze s loptom i nije mi jasno zašto bi uspjeh nogometne reprezentacije trebao biti značajniji od prvog mjesta hrvatske reprezentacije u takmičenju poznavanja francuskog jezika u Parizu? Ili od pobjede na međunarodnom takmičenju, recimo, u pikadu? ili nekom drugom sportu koji ne izaziva nacionalnu kockastu groznicu?
Dok su kod nas svi nabavljali crveno-bijele kockaste majice (koje su i na svjetskoj razini postale vrlo prepoznatljive), prije početka prvenstva ovdje su se mogli nabaviti oni veliki šeširi u bojama talijanske zastave, zatim one iritantne trube kojima se pozdravlja svaki gol, zastave u svim veličinama, svijetloplave majice s imenima najdražih nogometaša, potrošeni su litri tinte na članke koji su analizirali taktiku i komentirali utakmice, krenule su reklame ciljano na navijačku populaciju, a svake večeri po nekoliko sati se razglabalo u tv emisijama o nogometu.
Nogometna groznica je završila u Italiji eliminacijom reprezentacije u četvrtini finala i iako prvenstvo tek sutra završava, o nogometu skoro da više nitko ne govori. Tek ponegdje se još mogu vidjeti tragovi najvažnije sporedne stvari na svijetu, kao jučer, u hladnjaku lokalnog GS supermarketa, gdje sam uslikala posebno izdanje Euro 2008 mortadele:
... i dok mi je Salvatore rezao San Daniele pršut, nabacio je komentar, s ne malo razočaranja u glasu:
- "Srećom, pa nismo naručili veće količine!"
nisam ni ja fan nogometa, daleko od toga, ali moram priznati da me je uhvatila navijačka groznica. valjda je sve bolje kad gledam u društvu dragog koji ima samo takve komentare :)