Nakon kratkotrajnog izbivanja iz grada, evo me ponovno kod kuće. Ponekad čak mislim, da je najljepši dio putovanja povratak kući; kad se nagledaš novoga i nepoznatoga, sve ono poznato i svakodnevno, dobija novu dimenziju s vrlo pozitivnim predznakom. Iskreno, ovaj put rado bih bila ostala još koji dan van kuće, ali obećali smo njegovima da će biti kod nas za Uskrs i zato smo se vraćali kada su svi tek polazili na put.

Napravili smo kratki đir po talijanskom jugu, konketno regiji koju Talijani zovu Puglia, dok ju mi zovemo latinskim imenom Apulia, ako se ne varam, onoj duž pete talijanske čizme, smještenoj između dvaju mora, Jonskog i Jadranskog. Meni osobno vrlo draga regija, mozda zato što njeni kraški pejzaži prizivaju u sjećanje pejzaž moga otoka, kao i crvena zemlja pod maslinama, a tek masline ... svako stablo izgleda poput skulpture, taman uslikam jedno, kad mi pažnju odvuče drugo i tako bih mogla cijeli dan slikati prekrasna dugovječna stabla.
Boravak u Apuliji smo počeli s Nacionalnim parkom Gargano, koji me iskreno rečeno i nije ne znam koliko oduševio ... teško te moze oduševiti ta šuma kad jednom prođeš kroz Gorski kotar ili prošećeš Plitvicama, ali ti može postaviti mnogo pitanja, od kojih je glavno: "Zašto i mi nismo sposobni unovčiti ono sto imamo?" Unutar parka Gargano nalazi se "La foresta umbra" ili šuma umbra na otprilike 800 m nadmorske visine i na površini od 10.000 hektara (10% područja Gargano, dok je u srednjem vijeku bila na čak 90% teritorija). Nikako ne želim podcjenjivati kad kažem šuma k'o šuma, ali ta šuma je uređena - od mogućnosti za parkiranje na svakih 200 m s uređenim zonama za piknik, do pješačkih staza i zona prilagođenih i za kretanje invalida. Samo za to im treba skinuti kapu, jer zašto i oni koji se ne mogu kretati na svojim nogama, ne bi trebali uživati u šetnji šumom? I dok sam tako uživala u pogledu na posljednje visibabe i prve ciklame, žaleći sto narcisi nisu procvjetali (mora biti spektakularno vidjeti cijelu šumu pod žutim tepihom od narcisa) neminovno sam mislila na naš Gorski kotar. Sada kada promet od sjevera prema jugu ide uglavnom novom cestom, zašto se i po šumama Gorskog kotara ne bi mogle organizirati staze i piknik zone kao u Garganu?
Pored šumske vegetacije najviše su me se dojmile domaće životinje koje su se po toj šumi i nacionalnom parku napasale, od krava, konja i magaraca do koza, ovaca i svinja (što reći, urbanizirala sam se). Svinje su moji favoriti (maleni su se sakrili kad su nas vidjeli), ali i rogate krave koje pasu uz more su bile iznenađenje, dok je jelen u šumi normalna pojava, ne?


Kad smo već bili na području Gargana, između ostalog obišli smo i San Giovanni Rotondo, mjesto gdje je živio i gdje je sahranjen Padre Pio, kojeg idalje zovu tako, iako je proglašen svetim prije koju godinu. Možda je najbolje da ne komentiram previše, jer nisam otišla tamo kao što obično idu ljudi ispunjeni vjerskim osjećajima i željom da se pomole na grobu sveca, reći ću samo da me je ta posjeta potaknula na razmišljanje. Prije te posjete, navratili smo i u Cagnano Varano u čijoj blizini se nalazi pećina u kojoj se prema predaji pojavio arkanđeo Mihael i ostavio na zidu trag svoga krila. Prema predaji tu se zaustavio i sveti Franjo Asiški, ali kad sam vidjela djedicu koji je zadužen za održavanje s naramkom punim šparoga, bilo mi je krivo što i ja ne mogu u berbu i umjesto o krilima otisnutima u stijeni, razvili smo priču o šparogama.
Slijedeća etapa je bila Monte Sant'Angelo ( virtualna posjeta ) gdje se također nalazi jedna pećina nad kojom je sagrađena crkva i gdje se bilježe 4 pojavljivanja arkanđela Mihaela u različitim povjesnim periodima. Bila je Cvjetnica i našli smo se u rijeci turista, koji su se kretali uličicama izmedju štandova punih igračaka (made in China) i lokalnih proizvoda, poput caciocavallo sira. Spuštanje prema moru od Monte Sant'Angelo je bila živa muka, ako kažem da je spuštanje od Lovćena prema moru šetnja u odnosu na ovo, sve sam rekla.

Mjesta uz more na području Gargana, obilježena su pješčanim plažama, domaći su se uglavnom, kao i kod nas u ovom periodu, bavili pripremama za ljetnu sezonu, a ja sam skupljala školjke, dok je jedan šetajući uz mene u gumenim čizmama nakupio vongola za lijepi ručak. Ja sam se zadovoljila sa školjkama... koji je to deja vu bio, povratak u djetinjstvo, kad te lijepa i neobična školjka može usrećiti i svaka nova koju nadješ u pijesku te tjera u potragu za jos ljepšom i jos većom...
Za kraj ovog mog, nazovi putopisa, par slika prekrasnog drvoreda u mjestu Rodi Garganico, mene je ostavio bez riječi, a vas?

Slike se mogu vidjeti u punoj rezoluciji ako kliknete na njih!