Jučer dok sam čekala ručak (muž je roštiljao), sasvim slučajno sam naletjela na "Mostove okruga Madison" i po ne znam koji put odlučila odgledati taj film, iako je na konkurentskoj televiziji bio simpatičan (već viđen prije par dana na talijanskoj televiziji) filmić katastrofe, sjećate se da su mi to omiljeni filmovi?

"Mostovi" su mi vrlo drag film, jednako toliko mi je drag i roman prema kojem je Clint film snimio (čuj mene, Clint, kao da se poznajemo, ali obožavam ga još od spaghetti westerna). Taj film smatram zaslužnim za ublažavanje moje cinične naravi, koja unatoč svoj kontroli, koji puta u punom sjaju pobjegne na slobodu. Nije da sam zajedljivo cinična, ali koji puta tema filma mi se učini tako dalekom od stvarnog života, tako neuvjerljiva ili nemoguća, a još gore je ako ju doživim kao saharinski slatku... i zajedljivi komentari spontano krenu sami od sebe.
Kod prvih gledanja "Mostova", uglavnom sam bila usredotočena na ljubavnu priču Roberta i Francesce, s porukama koje sam si ja interpretirala na slijedeći način: da za ljubav nikada nije kasno, da ti se strast i ljubav mogu dogoditi kada i gdje to najmanje očekuješ, da se veličina ljubavi koji puta mjeri i odricanjem od iste ... Događaji od prije 3 godine učinili su da taj film počnem s više razumijevanja gledati iz perspektive Francescine djece, koji su kao odrasli ljudi upoznali vlastitu majku prvenstveno kao ženu, koja je voljela i patila, unatoč ili upravo radi tog majčinstva:
Robert, please. You don't understand, no-one does. When a woman makes the choice to marry, to have children; in one way her life begins but in another way it stops. You build a life of details. You become a mother, a wife and you stop and stay steady so that your children can move. And when they leave they take your life of details with them.

Koliko nas, uistinu poznaje svoje roditelje? Misliš da znaš sve, a onda se desi nešto što ti pokazuje koliko zapravo ne znaš ništa. Otkako znaš za sebe poznaješ mamu koja se brine za tebe, za kuću, mamu koja radi, umorna je i nervozna, ali i mamu koja te pusama zove na nedjeljnu kavu kad dođeš na vikend iz škole, dok se iz kuhinje već širi miris cimeta i vanilije upravo ispečene pite od jabuka, mamu koja ti šiva i hekla majice i mamu koja rijetko govori o svojoj mladosti, jer možda je drugačije vidjela svoju budućnost od one koju je živjela ... Moja mama je izabrala moje rođenje i ne znam koliko je uspjela izgraditi život od sitnica, možda je ipak bilo živo sjećanje i na neku prošlu ljubav, možda na onoga koji me pronašao kada je vidio njenu osmrtnicu? Nadam se da je.

Upravo u ovo vrijeme prije 3 godine prvi put me nazvao gospodin M., predstavio se kao mamin prijatelj iz davnih školskih dana, izrazio saučešće i slomljenim glasom rekao da mu je nakon pogibije sina najveći šok bio kad je vidio osmrtnicu moje mame (koju je nazvao nadimkom za koji znam da je iz njenih školskih dana). Bilo mu je žao što ju je vidio prekasno i nije stigao na sahranu, a i namučio se dok je došao do mog telefonskog broja, zvao je sva lokalna pogrebna poduzeća tražeći koje je organiziralo sahranu, jer mog broja nema u imeniku. Gospodin M. i ja dogovorili smo susret kad slijedeći put budem u Hrvatskoj i susreli smo se na terasi jednog hotela u njegovom gradu. Dočekao me je s buketom bijelih ruža, pomalo zbunjen i uzbuđen i sasvim sigurno tražeći na mom licu sličnost s mojom mamom. Bilo mi je tako neobično vidjeti mamine slike u rukama tog nepoznatog čovjeka i čuti riječi: "Imam dobru suprugu i imali smo lijep život zajedno, odgojili smo djecu, puno smo postigli, ali svaki put kad sam vidio turistički autobus gdje se zaustavlja na obali pomislio sam da će možda i ona jednom iz jednog takvog izaći ... Pitao sam se gdje je završila, a sve te godine ona je bila tu, na otoku preda mnom." Tog dana proveli smo nekoli sati zajedno, pričao mi je o mojoj mami, njihovoj vezi i koliko mu je ljubav prema njoj obilježila život, zašto su se razišli, pričao je i o svojoj supruzi, djeci i unucima, pregledavao mamine slike koje sam mu donijela da vidi i tog sunčanog srpanjskog jutra prije 3 godine moj cinizam je pretrpio značajan udarac od kojeg se još nije u potpunosti oporavio. Idalje ne mogu smisliti saharinski slatke priče, ali kada mi se filmski zaplet učini nevjerojatnim ili nemogućim, sjetim se gospodina M. i mladenačke ljubavi prema mojoj mami koju je održavao živom 45 godina ...možda je ipak istina kada kažu da je život najbolji romanopisac, a i ako nije najbolji, svakako slaže nevjerojatne priče!