vratila si me u prošlost i oteo mi se smješak kad spominješ stabilizaciju drugarice Milke koja sigurno nije bila destabilizirana nego vrlo dobro opskrbljena i nije se patila s ostalim narodom.Još se živo sjećam stajanja u redu za uloške obične vatirane koje bi procurile ako nisi nosio i gumene higijenske gaće (kako su nekad i bebe nosile), a tek baruffa, taj miris sam posebno voljela. Interesantno je kako mislim da nismo bili nimalo zakinuti više u radosti djetinjstva nego djeca zapadnjaka koja su sve imala. Ja sam u ranijem djetinjstvu imala i lego kocke, barbike, sa svim pripadajućim kućicama, autima i odjećom, a tek lutka Cicciobello koja je izgledala poput prave bebe! Moja generacija to nije imala, tek su moja djeca dosegla standard koji sam nekad imala dok sam živjela vani.Sada im je standard sličan našem, valjda su za to zaslužni silni krediti i neumjerenost naših koji moraju sve imati, taman i na kredit.

Podsjetila si me na vic o teti Milki.
Godina je 2020. Dobio mali u skoli zadatak napisati esej o Milki Planinc. Buduci da pojma nije imao tko je Milka Planinc, pita oca. Ni otac, isto mladja generacija, ne zna o kome se radi. Uzmu enciklopediju i listaju: p..., p.., planina..., Evo! Planic, Milka. Sitna politicarka u vrijeme Lepe Brene.

@ Fulvus - običnih vatiranih ulošaka se i ja sjećm, samo takvih je i bilo kod mojih prvih menstruacija. Danas mi se čine nevjerojatno nepraktični i neudobni, ali skoro svaki ginekolog će ih preporučiti umjesto ovih plastičnih i sintetičkih koje danas koristimo.
Veseli me da još netko poznaje Baruffu, mislila sam da je totalno nepoznata na našim prostorima. Što se igračaka tiče, imala sam ih daleko manje i sve moje lutke su bile totalno anonimne, ali svejedno smo se uspjeli dobro njima zabaviti - nedostatak igračaka je ponekad i prednost, morali smo biti mnogo kreativniji u smišljanju igara. Naganjanje po nacrtanim krugovima i cip-cop nam je bila glavna zanimacija za vrijeme lijepog vremena, a nezaboravni su bili i dani uz društvene igre, od jamba i remija do mikada, a za mikado smo sami bojali štapiće od ražnjića! Definitivno nije bilo sve u materijalnom i posjedovanju, možda i zato što smo svi imali podjednako malo ili puno, ovisi o stavu.

@ Giorgio - lol .. misliš da će netko još znati za Brenu 2020. godine? Kad si ju već spomenuo, Brena je crna mrlja na inače prekrasnoj glazbenoj sceni 80-tih ... ilij e možda riječ o tome da sam 80-tih plesala na tu muziku, pa mi je ostala posebno draga? Kako bilo, obožavam osamdesete, kao što volim i Abbu iz sedamdesetih za kojom će sigurno i mladi sad poludjeti nakon filma Mamma mia.

Kao i uvijek post interesantan i bogat prekrasnim opisima tvoje proslosti u kojoj ima puno stvari u kojima se pronalazim. I ja se sjecam tih nestasica. Mi smo imali srecu da je sef Supermarketa (poslije Dione, a danas Konzuma) bio tata jednog djecaka iz mog vrtica. Taj djecak mi je za jedan Dan zena donio buket cvijeca u vrtic i htio me voditi svojoj kuci jer je bio jaaakooo zaljubljen u mene.... :-) Kad se sjetim suza koje sam isplakala taj dan misleci da ce me stvarno odvesti....;-) Kako bilo taj tata je mene duuuugooooo gledao kao svoju nevjestu (onako u sali). Kad bi tigla kava ili prasak stavio bi ih u papirnatu vrecicu i rekao mi da "to" odnesem baki. Nisam smjela otvarati da drugi ne vide sto nosim. Baka (ili mama) bi uzela poslano i po meni poslala novac tom covjeku. Tako smo se mi snalazili.
Kao dijete sam imala za tadasnje uvjete lijepo djetinjstvo, no kad vidim sada kako su ovdje u Americi zivjele moje vrsnjakinje mislim da smo za puno toga bili zakinuti.
Ono s cime se ja nikako nisam u djetinjstvu mogla nositi bile su redukcije struje i voznja auta u parne i neprane datume. Zapravo, mislim da su nas gledajuci iz ove prespektive tadasnji politicari jako mucili i zaglupljivali.
Mama mi je pricala da je kad sam ja bila mala morala u Beograd ici da bi kupila limun i nakon 6 sati cekanja u redu dobila je dva limuna (jer vise nije bilo). Na izlasku iz trgovine se rasplakala i jedan covjek iz Sumadije joj je dao kilogram limuna koji je kupio prije nje jer mu je bilo zao sto place. Covjek nije htio uzeti novac. Mene je za to vrijeme cuvala baka, a ja sam bila bolesna i zbog toga je mama isla po limun u BG. Ne moram ni reci da ju je nakon kupovine cekala duga voznja kuci... a bila je zima.
Eh, romantales... bas iz covjeka znas izvuci sjecanja.... hvala ti. :-)

@ Vanchy - prekrasna ova priča o vrtićkoj ljubavi ! I ja sam imala jednoga Sinišu koji me zaprosio, mrtav ozbiljan u 6. godini riječima :"Hoćeš li biti moja žena kad narastemo?" Na što sam ja jednako mrtvo ozbiljna pristala!
Sjećam se i ja par-nepar vožnje i redukcija struje, kad smo silom prilika igrali karte uz svjetlo svijeća ... a priča o mami koja ide po limune me doslovce oborila sa stolice - to su scene koje ova djeca danas ne mogu shvatiti, to jednostavno treba soživjeti, čuti iz prve ruke, kao kad je moja mama meni grijala papicu nad nekoliko upaljenih svijeća jer je Podgora ostala skoro tjedan dana bez struje uslijed nevremena.
Možda smo nekada manje imali, ali postojala je neka solidarnost među ljudima, valjda zato jer smo znali da smo svi u istoj situaciji, pa je bilo moguće da nepoznati čovjek tvojoj mami ustupi limune za koje je i on otčekao red. Ne znam postoje li i danas takve situacije? Pomažu li se još uvijek nepoznati ljudi ili okreću glavu od tuđih suza? Ja želim vjerovati da dobrota postoji i srećom postoje situacije kada osobno mogu svjedočiti o ljudskoj dobroti, ali tome moram posvetiti cijeli jedan post.
Eh, da ... veseli me ako izvlačim tuđa sjećanja, ja usitinu vjerujem u kolektivnu svijest i memoriju (((Vanchy)))

Ne znam, ali svako vrijeme osim lošeg nosi i neke svoje draži. To vrijeme posebno pamtim, osim vožnje par-nepar, nestašici kave.. i redukcijama struje. Voljela sam ih. Pogodilo se da je cijela obitelj moje majke koja je inače stanovala u različitim dijelovima našeg malog grada istovremeno ostajala bez struje. Jedan dan pao je dogovor da se svake večeri, na dan redukcije, kod nekog sastajemo. I tako je krenulo. Uz tiho pucketanje vatre, miris i odsjaj svijeće krenule su različite priče. Nama djeci jako interesantne, mnoge i na granici istine. Treperanje svijeće još je više razbuktalvalo mašta svakog od nas tako da smo ustvari svi bili tužni kada je zasvjetlila žarulja. Priče više nisu imale tu moć i svi smo živjeli za slijedeći dan i slijedeći susret s obitelji, i naravno za neku novu priču. Danas kada se okupimo vrlo se rado sjetimo tih redukcija, naših susreta i naravno svih onih lijepih priča.
Draga Romantales hvala ti za još jedan topal post

Igranje karate uz svijece? Ja sam tada iz telefonske uticnice koja ima (ako se dobro sjecam 48 volti) uzeo struju i serijski spojio 4 auto sijalice od 12 volti i imao u kuci Betlehem, dok su drugi bili u mraku. Pa su se pitali odkud nama svjetlo. Moj odgovor je bio :' odite u 'elektro skolu' pa cete znat. :-)

Eh, danas ni redukcija vise nema. Pa sto je jos ostalo? :-)

Čitam ovaj tvoj post i prisjećam se... Jako se dobro sjećam i praznih polica u dućanima i toga da smo molili prodavačicu da nam stavi maslac sa strane kada ga dobije, sjećam se kako su bili redovi za kavu, ali ne sjećam se nestašice higihenskih proizvoda. I onda sam shvatila zašto, kada si spomenula mirise, sjetila sam se da sam ja to kupovala u Trstu. U to vrijeme išli smo barem jednom mjesečno u Trst u veliku kupnju, baš kao što sada odlazimo u supermarkete. Odlazak u Trst je bio pravi obiteljski događaj. Meni je nona šivala robu pa nikada nismo u Trstu kupovali odjeću nego isključivo hranu i te higijenske proizvode. Bilo je i jeftinije, a o posebnim čokoladicama s raznim dodatcima, pa i Kinder čokoladi da ne govorimo.
Meni je puno teže pala 1992. kada sam s trbuhom do zuba gledala u izloge dućana, bilo je svega za kupiti, ali nije bilo novca. E, sjećanje na to vrijeme ispunjava me depresijom i sada.
Svakako mislim da je neimaština dobra i za maštovitost i za druženje. Ono što mi se čini da danas ubija sve to, nije toliko činjenica da si ljudi mogu priuštiti ovo i ono, nego toliko jeftinih stvari koje se mogu kupiti i onda se njima puni kuća.

:)

@ Gordana - vidiš sad sam se zahvaljujući tebi prisjetila i redukcija struje! Mi smo se u to vrijeme kartali, sjećam se da smo se najviše ljutili kad nas je redukcija dopala, a na tv neka serija koju smo inače pratili. Zadnju redukciju sam doživjela 1996. kad su u "mom" zagrebačkom neboderu isključili struju u hodnicima i za liftove radi neplaćanja i onda je trebalo do 14. kata pješice ... nimalo romantično, ali fantastično kao terapija protiv celulita! :-))

@ Giorgio - što da ti kažem? Svaka čast! Još jedan dokaz da nas je neimaština učinila kreativnijima ... trebalo je razmišljati, iznalaziti rješenja, a zadovoljstvo nakon toga nema cijene, ne?

@ Natuknica - o, da! Znam i kako izgleda gledati pune police praznih džepova! Definitivno mnogo, mnogo bolnije nego one nestašice kada nitko od nas nije imao mogućnost kupiti jer jednostavno robe nije bilo. Gledati sjaj i bogatstvo ponude, brinuti se što će sutra biti u tanjuru, ne zato što ničega nema, već jednostavno zato što nema dovoljno novaca je i danas mnogima bolna realnost.
Inače, odlazak u Trst je cijelom Primorju i Istri bio spas, a za vrijeme ljeta kolone pred Kozinom su bile po 20 km, tada su i oni koji su došli na more kretali put Trsta ... sve dok nisu lupili depozit za prelazak peko granice ... ali i tada se nastavljalo ići u šoping.

e, pa svaka čast. Zadnji koji me je ovako uspio vratiti u prošlost je Jergović u Historisjkoj čitanci.
Mene su te par-nepar kava-ulje-deterdženti redukcije zatekle negdje između Kraljeva i Karlovca. Snalazilo se svakako, tražila se "veza", poslovođe radnji i radnjica postali su face u gradu, a mi klinci čekači u redovima:)
Mislim, ono, tkogod je imao ikakav autoritet nadamnom, poslo bi me da čekam u nekom redu. Bem ti čekanje. Od tad ne čekam ni autobus. Ma ne čekam ni plaću. Ne čekam ništa.
Lijep pozdrav od Strine

ja sam to već zaboravila. dobro si nas podsjetila..:)). No nije to bilo tako strašno budući da su zato bila dobra druženja. danas sve imamo a nemamo prijatelja. to uvjetno rečeno. pa se pitaš što je bolje. imat materijalno ali duh spava ili nemat materijalno ali zato imaš bogatstvo duha. levant.

@ Strina - imaš pravo da su nas u redove slali za sve i svašta ... koji put me mama slala u red a da pojma nije imala za šta se red formirao, ono u stilu, uzmi kad nešto dijele. Meni je bilo najvažnije dohvatiti ono što je meni bilo neophodno, ali načekala sam se redova i za ulje, šećer, kavu, meso ... danas kad ćekam s kolicima u redu na kasi i vidim kako se redovno netko buni je mora čekati, trenutačno me teleportira u "ono" vrijeme kada smo stajali po redovima satima i pojma nismo imali šta uopće čekamo ;-)

@ Levant - nije da danas nemamo prijatelja, nego u ono vrijeme smo se osjećali po svemu bliži prijateljima, kad si u istoj situaciji, jednako ničega nemaš ili imaš, onda je sva pažnja bila usmjerena na osobe. Dijelili smo ono što smo imali od jabuka iz zimnice do izmišljanja novih igara, a to je značilo i da smo se međusobno slušali, malo toga nam je odvraćalo pažnju, a danas je upravo problem što nitko nema volje saslušati drugoga.
Primjer: na nedavnom susretu kluba vozila koje i mi imamo bilo je i djece, mlađarije, sjedili su za istim stolom i za vrijeme ručka niti r iječ međusobno nisu progovorili?! samo su smsali "prijateljima" - valjda im duh spava...

Moj dida je tada govorio kako ce doci vrijeme da ce biti svega za kupiti , ali da necemo imati cime kupovati. Bila sam premala da to razumijem, ali onda su dosle 90-te i brzo sam se sjetila dida. A sjecam se 80-tih, kad smo ja i prijateljica obilazile sobe u njenoj kuci nakon smjene gostiju i trazile ostatke dezodoransa, kremica i sampona. Fascinirale su nas te sarene bocice. Jos ako bi nasle neki stari zenski casopis nitko sretniji od nas.

jao, kakav divan flashback. ja sam premala bila tada da pamtim sve ove negativne strane i pamtim samo sretne dane :-), ono po čemu je to vrijeme bilo ljepše nego ovo danas.

Nasmiješila sam se. Spadala sam tad u one koji imaju sreću, radila u turizmu na dobroj poziciji, puno putovala, imala rodbine u Italiji pa sam ovdje među prijateljicama ponekad izgledala kao kraljica koja udjeljuje milost - kome maskara, kome parfemić, ovo i ono, al ni ja niti one nismo oskudijevale. Šverc-komerc.
Maleni je jutros uspješno prebrodio najtežu pretragu, kateterizaciju srca, sad čekamo kada će biti upućen u Austriju na ugradnju prstenčića u jednu suženu, neprohodnu arteriju. Njemu je tek 15 dana.

@ Diana - meni su se obično prijetili :"Doći će dan kad ćeš biti željna i sjetit ćeš se kako ti ovo nije bilo dobro". I mi smo prelistavali ostavljene časopise tipa Brigitte, Neue Frau, Grazia, Donna moderna ... malo toga smo razumjeli, ali bilo je lijepo prelistavati, priželjkivati ono čega nemamo :-)

@ Tedica - nije da se sjećam samo lošega, to loše je bila naša svakodnevnica, ali nam nije niti najmanje kvarila raspoloženje ... ok, nismo toliko toga imali, toliko toga nam je nedostajalo, ali hej, imala sam 16 godina, cijeli svijet i beskonačno vrijeme je bilo predamnom...

@ Katja - Maleni je prebrodio svojih prvih 15 dana, vjerujem da će se izboriti za svoje srce!
Inače, stvarno si imala sreću tih davnih 80-tih, barem si sama birala mirise, ja sam se morala zadovoljiti izborom danskih šofera ... lol ;-))

Kakav povratak u prošlost! Stvarno umeš da nas vratiš u neka davna vremena, Sećam se isključenja struje i kako je bilo teško doći do čokolade. Znam da je bilo i nestašica kafe, ali me to i nije puno doticalo. Tada sam počela da jedem čokoladu, iako sam kao klinka bila totalno nezainteresovana za takav tip slatikiša, jela sam samo lešnike iz istih. E, a u dolba "stabilizacije", mislim da se to vreme tako zvalo, apetit mi se otvorio, jer naravno baš mi je jede ono čega nema! Davno prohujala vremena. Divan post.

@ Tanja - i ja sam počela patiti za čokoladom tek kad je nestala s polica!

ja sam prve vir 80 vidila 1986, prave uloske u italiji 1990.
i ja se sjecam redova za kavu/mliko/kruh, gdje vise od jedno pakovanja se nije smjelo uzet. i sjecam se da se cekao red i za cipele (u splitu je tako bilo) i tko je imao baku koja je plela je bio super moderno obucen.
:)

@ Ves - znam, znam ... dala sam Talijanu da čita tvoja prisjećanja vezana uz uloške ;-))