pet - 05.09.2008
Moja švercerska prošlost

Lijepo vrijeme, toplo more i puste plaže nakon početka školske godine učinile su da produžimo svoj boravak za još nekoliko dana. Nakon ljetnjih gužvi, pravo je zadovoljstvo čitati izvaljen na plaži uz (samo!) zvuk valova. Nekada su me dani poslije Velike Gospe ispunjavali tugom, znala sam da ću uskoro opet ostati sama, ljetno društvo otići će put sjevera (čak vrlo rado nakon dvomjesečnog izbivanja) i cijelu zimu mi nije preostajalo drugo nego čekati na njihova pisma u kojima su mi opisivali svoju svakodnevnicu, u usporedbi s kojom je moja bila živa dosada.
Kako smo boravak produžili, polako nestaju i moje zalihe kupljene u Italiji i tako sam neki dan u potrazi za najobičnijom pastom za zube otkrila da u našem malom mjestu imamo i novootvorenu trgovinu s kozmetičkim proizvodima. Dok sam razgledavala što ima na policama i bavila se preračunavanjem cijena u euro, dvije djevojke, ne starije od 17 godina, isprobavale su različite parfeme i mirise, komentirale i očigledno se zabavljale. Na polici s parfemima bio je čisto pristojan izbor mirisa, a i među dezodoransima je bilo što za izabrati, od onih u spreju do onih u tekućem stanju i sticku. Generaciji kojoj mogu biti mama, to je samo jedna u nizu trgovina koja nudi kozmetičke proizvode, dok je meni izazvala sjećanja na godine kada sam ja bila u njihovim godinama, a moja sjećanja su pak,  još jednom izazvala oduševljenje kod moga muža koji je tih godina u susjednoj državi živio posve drugačiju realnost. Kupila sam jednu Plidentu i na putu kući, šetnjom uz more, krenula sam mu pričati kako je izgledao život bez zubne paste, deodoransa, toaletnog papira, higijenskih uložaka i još mnogo toga.

Bila je 1981. godina kada nam je Milka Planinc objavila veličinu vanjskog duga nekadašnje države i najavila stabilizacijski program. Političko trkeljanje s govornica malo me zanimalo u to doba, niti se u početku dalo naslutiti što nas čeka, ali kada smo počeli ulaziti u trgovine praznih polica, shvatili smo da ta stabilizacija treba proći uglavnom preko ženskih leđa. Gotovo preko noći ostale smo bez proizvoda koji su nam do jučer bili najnormalnije dostupni. Moji roditelji su počeli kuhati "doljevače", u nedostatku kave na tržištu, kuhali su samo jednu jutarnju kavu i onda na talog dolijevali vodu, prokuhavali i tako dobivali i drugu jutarnju kavicu. Počela sam se prisjećati svih onih prijetnji koje mi je otac izgovarao kada sam nosom frktala na običnu čokoladu koju je netko donio dolazeći u posjet (a bombonijere, čokolade s lješnjacima ili nešto slično nisu mogli kupiti?) ne pokazujući niti najmanje zahvalnost :"Doći će dan kada ćeš biti željna i obične čokolade, ja ti kažem!" Šećerne table definitvno nisu bile niti sjena najobičnijoj "seka" ili "braco" čokoladi. Gospođe koje su do jučer bile "prirodne" plavuše, uzaludno su pokušavale prikriti nekoliko centimetara veliki crni izrast kose, ostajale su bez krema za lice, ruževa i rimela, ali najgore od svega bio je nedostatak higijenskih uložaka i dezodoransa. Još i danas se sjećam užasnog okusa zubne paste iz galenijskog laboratorija Jadrana, niti zamisliti ne možete radost pranja zubiju meni tada omiljenim Blendax antiplaqueom ili Vademecuum menthyjem, oba sam skrivala od roditelja za svoju isključivu upotrebu. Higijenske uloške sam nabavljala gdje god sam stigla, zahvaljujući ženskoj solidarnosti stizale su dojave gdje ima higijenskih uložaka i odmah po dojavi jurila sam u nabavku, tako da sam ljeto dočekala više nego spremna; cijeli gornji dio ugradbenog ormara bio je pun paketa uložaka, domaće proizvodnje naravno, vir 80, vir 90 i "Ona" žuta i plava. Koji puta sam znala otvoriti taj dio ormara i s nevjerojatnim zadovoljstvom gledati tu zalihu koja nam je trebala pomoći da normalnije preživimo ljeto, mojoj mami i meni, sestri, teti i sestrični. Moja mama je nekako bolje od mene podnosila tu nestašicu uložaka, stoički se nosila s tim problemom, priredila gaze koje su se kasnije trebale iskuhavati i prati, ali meni koja nikada prije nisam morala koristiti tako nešto, cijela ta procedura je bila jednostavno nepojmljiva, povratak u srednji vijek!
Drugi veliki problem bili su nam dezodoransi, oni najobičniji u spreju, antiperspirant stickovi su bili nepoznanica u to vrijeme. Nije da je u našim trgovinama postojao neki veliki izbor, ali i ono malo što smo imali je jednostavno prestalo stizati na police trgovina. Ideja da usred ljeta širim miris znoja, pogotovo što sam tada već počela ljeti raditi u obližnjem hotelu kao servirka (po 11 sati dnevno!) nikako nije dolazila u obzir ... kod kuće ili na plaži još se kako tako moglo bez umjetnih mirisa, brzinsko tuširanje ili kupanje u moru davalo je osvježenje, ali služiti goste mjereći, ni sama ne znam koliko puta dnevno, put od vruće kuhinje do neklimatizirane sale, dok se znoj cijedi u potocima niz leđa i lice? I tako je stabilizacijski program Milke Planinc od mene učinio 16-godišnju švercericu. Moja sestrična i ja smo radeći u hotelu same služile 120 Danaca koji su autobusima dolazili preko agencije Tjaereborg. U hotelu ih je dočekivala predstavnica agencije i vodič za razne izlete kojoj se ne mogu sjetiti imena da me ubiješ, iako smo imale prijateljski odnos i uz čiju pomoć sam počela praviti zalihe dezodoransa. Palo mi je na pamet da danski vozači autobusa bez problema mogu kupiti nekoliko boca dezodoransa i apelirajući na žensku solidarnost danske predstavnice agencije uspjela sam organizirati "deal". Svakih 15 dana stizala je nova pošiljka dezodoransa, okvirno sam im dala spisak koji sam napravila prelistavajući stranice Burde i Neue mode (jedinih stranih časopisa u mojoj kući), ali dečki su uglavnom kupovali ono što im padne pod ruku. Pred kraj ljeta moja kolekcija dezodoransa uključivala je nekih 36 boca Fa fresh, Amai, Rexona, Impulse ... i neopisivnu sreću 16-godišnjakinje koja je plaćajući dojč markama uspjela poslati k vragu vladu, Milku i prazne trgovine, namirišati cijeli ženski dio obitelji i pri tome sam se osjećala nešto poput Scarlet O'Hara, samo što se ona zaklinjala da nikada neće biti gladna, dok sam ja bila odlučna da neću unjufana hodati svijetom.
Kad danas pomislim na te dezodoranse, uglavnom se sjećam te sreće pri pogledu na šarene bočice različitih različitih veličin, dok se mirisa ne sjećam, kao što već godinama ne koristim dezodoranse. Jedini miris koji mi je i danas najdraži je "Baruffa" koji sam dobila na poklon od prijateljica iz Udina. Njima se nije posebno dopao, a meni i Jackie je postao najdraži parfem (kad imaš malo, valjda te lako oduševiti). Koristile smo ga samo u posebnim prigodama tako da nam duže traje, ali uz nas dvije ta bočica nije mogla vječno trajati. Kada me 1996. godine Talijan pitao što da mi donese iz Rima, zamolila sam ga da mi nabavi "Baruffu" i dobar kakav je pretražio je valjda sve moguće trgovine u potrazi za tim mirisom. Od dvije bočice koje mi je nabavio jedna je odmah krenula put Canade za Jackie. Taj miris stvarno nije ništa posebno, čak niti cijenom koja je bila nekih 10.000 lira, ali kad je čuo priču o prijateljstvu, krizi tih godina i značenje te Baruffe za mene, moj muž je učinio sve moguće da još negdje pronađe koju bočicu i tako mi je ostala zaliha od jedne i pol bočice mirisa koji se više ne proizvodi. Točnije rečeno, još se tu i tamo može naći, ali iako istoga imena nije Atkinsonsov proizvod niti se radi o istom mirisu. Uz par kapi Baruffe opet imam 17 godina, preplavljuju me sjećanja na period krize, manjka svega i svačega, ali i optimizmama tipičnog za te godine, stalnog osjećaja nade, bolje rečeno nekog pozitivnog iščekivanja, od iščekivanja dobre zabave u večernjem izlasku u disco do iščekivanja susreta s Njim, tim imaginarnim Nekim koji će me oboriti s nogu i biti ljubav mog života (znam, previše ljubića u pubertetu), do sasvim prizemne nade da ćemo se konačno stabilizirati i prestati naganjati po trgovinama ulje, šećer, kavu ...
Nama koji smo živjeli na moru, kriza je bila teška, ali opet lakša nego u ostatku zemlje radi turizma, naši strani gosti znali su za krizu i stizali su punih gepeka, baš kao i danas, samo što im danas to zamjeramo, trebali bi se i oni patiti s našim visokim cijenama, sretni što mogu ljetovati na "najljepšem moru na svijetu".

 
napisala romantales, 5. rujan 2008 13:41:56 ¤ Permalink ¤


20 Comments:


  • 5. rujan 2008 15:00:07, fulvus (Neregistriran)

    vratila si me u prošlost i oteo mi se smješak kad spominješ stabilizaciju drugarice Milke koja sigurno nije bila destabilizirana nego vrlo dobro opskrbljena i nije se patila s ostalim narodom.Još se živo sjećam stajanja u redu za uloške obične vatirane koje bi procurile ako nisi nosio i gumene higijenske gaće (kako su nekad i bebe nosile), a tek baruffa, taj miris sam posebno voljela. Interesantno je kako mislim da nismo bili nimalo zakinuti više u radosti djetinjstva nego djeca zapadnjaka koja su sve imala. Ja sam u ranijem djetinjstvu imala i lego kocke, barbike, sa svim pripadajućim kućicama, autima i odjećom, a tek lutka Cicciobello koja je izgledala poput prave bebe! Moja generacija to nije imala, tek su moja djeca dosegla standard koji sam nekad imala dok sam živjela vani.Sada im je standard sličan našem, valjda su za to zaslužni silni krediti i neumjerenost naših koji moraju sve imati, taman i na kredit.

  • 5. rujan 2008 17:41:05, giorgio

    Podsjetila si me na vic o teti Milki.
    Godina je 2020. Dobio mali u skoli zadatak napisati esej o Milki Planinc. Buduci da pojma nije imao tko je Milka Planinc, pita oca. Ni otac, isto mladja generacija, ne zna o kome se radi. Uzmu enciklopediju i listaju: p..., p.., planina..., Evo! Planic, Milka. Sitna politicarka u vrijeme Lepe Brene.

  • 5. rujan 2008 20:24:37, romantales

    @ Fulvus - običnih vatiranih ulošaka se i ja sjećm, samo takvih je i bilo kod mojih prvih menstruacija. Danas mi se čine nevjerojatno nepraktični i neudobni, ali skoro svaki ginekolog će ih preporučiti umjesto ovih plastičnih i sintetičkih koje danas koristimo.
    Veseli me da još netko poznaje Baruffu, mislila sam da je totalno nepoznata na našim prostorima. Što se igračaka tiče, imala sam ih daleko manje i sve moje lutke su bile totalno anonimne, ali svejedno smo se uspjeli dobro njima zabaviti - nedostatak igračaka je ponekad i prednost, morali smo biti mnogo kreativniji u smišljanju igara. Naganjanje po nacrtanim krugovima i cip-cop nam je bila glavna zanimacija za vrijeme lijepog vremena, a nezaboravni su bili i dani uz društvene igre, od jamba i remija do mikada, a za mikado smo sami bojali štapiće od ražnjića! Definitivno nije bilo sve u materijalnom i posjedovanju, možda i zato što smo svi imali podjednako malo ili puno, ovisi o stavu.

    @ Giorgio - lol .. misliš da će netko još znati za Brenu 2020. godine? Kad si ju već spomenuo, Brena je crna mrlja na inače prekrasnoj glazbenoj sceni 80-tih ... ilij e možda riječ o tome da sam 80-tih plesala na tu muziku, pa mi je ostala posebno draga? Kako bilo, obožavam osamdesete, kao što volim i Abbu iz sedamdesetih za kojom će sigurno i mladi sad poludjeti nakon filma Mamma mia.

  • 5. rujan 2008 21:10:07, Vanchy (Neregistriran)

    Kao i uvijek post interesantan i bogat prekrasnim opisima tvoje proslosti u kojoj ima puno stvari u kojima se pronalazim. I ja se sjecam tih nestasica. Mi smo imali srecu da je sef Supermarketa (poslije Dione, a danas Konzuma) bio tata jednog djecaka iz mog vrtica. Taj djecak mi je za jedan Dan zena donio buket cvijeca u vrtic i htio me voditi svojoj kuci jer je bio jaaakooo zaljubljen u mene.... :-) Kad se sjetim suza koje sam isplakala taj dan misleci da ce me stvarno odvesti....;-) Kako bilo taj tata je mene duuuugooooo gledao kao svoju nevjestu (onako u sali). Kad bi tigla kava ili prasak stavio bi ih u papirnatu vrecicu i rekao mi da "to" odnesem baki. Nisam smjela otvarati da drugi ne vide sto nosim. Baka (ili mama) bi uzela poslano i po meni poslala novac tom covjeku. Tako smo se mi snalazili.
    Kao dijete sam imala za tadasnje uvjete lijepo djetinjstvo, no kad vidim sada kako su ovdje u Americi zivjele moje vrsnjakinje mislim da smo za puno toga bili zakinuti.
    Ono s cime se ja nikako nisam u djetinjstvu mogla nositi bile su redukcije struje i voznja auta u parne i neprane datume. Zapravo, mislim da su nas gledajuci iz ove prespektive tadasnji politicari jako mucili i zaglupljivali.
    Mama mi je pricala da je kad sam ja bila mala morala u Beograd ici da bi kupila limun i nakon 6 sati cekanja u redu dobila je dva limuna (jer vise nije bilo). Na izlasku iz trgovine se rasplakala i jedan covjek iz Sumadije joj je dao kilogram limuna koji je kupio prije nje jer mu je bilo zao sto place. Covjek nije htio uzeti novac. Mene je za to vrijeme cuvala baka, a ja sam bila bolesna i zbog toga je mama isla po limun u BG. Ne moram ni reci da ju je nakon kupovine cekala duga voznja kuci... a bila je zima.
    Eh, romantales... bas iz covjeka znas izvuci sjecanja.... hvala ti. :-)

  • 5. rujan 2008 21:28:29, romantales

    @ Vanchy - prekrasna ova priča o vrtićkoj ljubavi ! I ja sam imala jednoga Sinišu koji me zaprosio, mrtav ozbiljan u 6. godini riječima :"Hoćeš li biti moja žena kad narastemo?" Na što sam ja jednako mrtvo ozbiljna pristala!
    Sjećam se i ja par-nepar vožnje i redukcija struje, kad smo silom prilika igrali karte uz svjetlo svijeća ... a priča o mami koja ide po limune me doslovce oborila sa stolice - to su scene koje ova djeca danas ne mogu shvatiti, to jednostavno treba soživjeti, čuti iz prve ruke, kao kad je moja mama meni grijala papicu nad nekoliko upaljenih svijeća jer je Podgora ostala skoro tjedan dana bez struje uslijed nevremena.
    Možda smo nekada manje imali, ali postojala je neka solidarnost među ljudima, valjda zato jer smo znali da smo svi u istoj situaciji, pa je bilo moguće da nepoznati čovjek tvojoj mami ustupi limune za koje je i on otčekao red. Ne znam postoje li i danas takve situacije? Pomažu li se još uvijek nepoznati ljudi ili okreću glavu od tuđih suza? Ja želim vjerovati da dobrota postoji i srećom postoje situacije kada osobno mogu svjedočiti o ljudskoj dobroti, ali tome moram posvetiti cijeli jedan post.
    Eh, da ... veseli me ako izvlačim tuđa sjećanja, ja usitinu vjerujem u kolektivnu svijest i memoriju (((Vanchy)))

  • 5. rujan 2008 23:21:37, Gordana BM (Neregistriran)

    Ne znam, ali svako vrijeme osim lošeg nosi i neke svoje draži. To vrijeme posebno pamtim, osim vožnje par-nepar, nestašici kave.. i redukcijama struje. Voljela sam ih. Pogodilo se da je cijela obitelj moje majke koja je inače stanovala u različitim dijelovima našeg malog grada istovremeno ostajala bez struje. Jedan dan pao je dogovor da se svake večeri, na dan redukcije, kod nekog sastajemo. I tako je krenulo. Uz tiho pucketanje vatre, miris i odsjaj svijeće krenule su različite priče. Nama djeci jako interesantne, mnoge i na granici istine. Treperanje svijeće još je više razbuktalvalo mašta svakog od nas tako da smo ustvari svi bili tužni kada je zasvjetlila žarulja. Priče više nisu imale tu moć i svi smo živjeli za slijedeći dan i slijedeći susret s obitelji, i naravno za neku novu priču. Danas kada se okupimo vrlo se rado sjetimo tih redukcija, naših susreta i naravno svih onih lijepih priča.
    Draga Romantales hvala ti za još jedan topal post

  • 6. rujan 2008 11:23:50, giorgio

    Igranje karate uz svijece? Ja sam tada iz telefonske uticnice koja ima (ako se dobro sjecam 48 volti) uzeo struju i serijski spojio 4 auto sijalice od 12 volti i imao u kuci Betlehem, dok su drugi bili u mraku. Pa su se pitali odkud nama svjetlo. Moj odgovor je bio :' odite u 'elektro skolu' pa cete znat. :-)

    Eh, danas ni redukcija vise nema. Pa sto je jos ostalo? :-)

  • 7. rujan 2008 13:44:31, natuknica

    Čitam ovaj tvoj post i prisjećam se... Jako se dobro sjećam i praznih polica u dućanima i toga da smo molili prodavačicu da nam stavi maslac sa strane kada ga dobije, sjećam se kako su bili redovi za kavu, ali ne sjećam se nestašice higihenskih proizvoda. I onda sam shvatila zašto, kada si spomenula mirise, sjetila sam se da sam ja to kupovala u Trstu. U to vrijeme išli smo barem jednom mjesečno u Trst u veliku kupnju, baš kao što sada odlazimo u supermarkete. Odlazak u Trst je bio pravi obiteljski događaj. Meni je nona šivala robu pa nikada nismo u Trstu kupovali odjeću nego isključivo hranu i te higijenske proizvode. Bilo je i jeftinije, a o posebnim čokoladicama s raznim dodatcima, pa i Kinder čokoladi da ne govorimo.
    Meni je puno teže pala 1992. kada sam s trbuhom do zuba gledala u izloge dućana, bilo je svega za kupiti, ali nije bilo novca. E, sjećanje na to vrijeme ispunjava me depresijom i sada.
    Svakako mislim da je neimaština dobra i za maštovitost i za druženje. Ono što mi se čini da danas ubija sve to, nije toliko činjenica da si ljudi mogu priuštiti ovo i ono, nego toliko jeftinih stvari koje se mogu kupiti i onda se njima puni kuća.

    :)

  • 7. rujan 2008 14:16:24, romantales

    @ Gordana - vidiš sad sam se zahvaljujući tebi prisjetila i redukcija struje! Mi smo se u to vrijeme kartali, sjećam se da smo se najviše ljutili kad nas je redukcija dopala, a na tv neka serija koju smo inače pratili. Zadnju redukciju sam doživjela 1996. kad su u "mom" zagrebačkom neboderu isključili struju u hodnicima i za liftove radi neplaćanja i onda je trebalo do 14. kata pješice ... nimalo romantično, ali fantastično kao terapija protiv celulita! :-))

    @ Giorgio - što da ti kažem? Svaka čast! Još jedan dokaz da nas je neimaština učinila kreativnijima ... trebalo je razmišljati, iznalaziti rješenja, a zadovoljstvo nakon toga nema cijene, ne?

    @ Natuknica - o, da! Znam i kako izgleda gledati pune police praznih džepova! Definitivno mnogo, mnogo bolnije nego one nestašice kada nitko od nas nije imao mogućnost kupiti jer jednostavno robe nije bilo. Gledati sjaj i bogatstvo ponude, brinuti se što će sutra biti u tanjuru, ne zato što ničega nema, već jednostavno zato što nema dovoljno novaca je i danas mnogima bolna realnost.
    Inače, odlazak u Trst je cijelom Primorju i Istri bio spas, a za vrijeme ljeta kolone pred Kozinom su bile po 20 km, tada su i oni koji su došli na more kretali put Trsta ... sve dok nisu lupili depozit za prelazak peko granice ... ali i tada se nastavljalo ići u šoping.

  • 7. rujan 2008 16:03:28, Anoniman (Neregistriran)

    e, pa svaka čast. Zadnji koji me je ovako uspio vratiti u prošlost je Jergović u Historisjkoj čitanci.
    Mene su te par-nepar kava-ulje-deterdženti redukcije zatekle negdje između Kraljeva i Karlovca. Snalazilo se svakako, tražila se "veza", poslovođe radnji i radnjica postali su face u gradu, a mi klinci čekači u redovima:)
    Mislim, ono, tkogod je imao ikakav autoritet nadamnom, poslo bi me da čekam u nekom redu. Bem ti čekanje. Od tad ne čekam ni autobus. Ma ne čekam ni plaću. Ne čekam ništa.
    Lijep pozdrav od Strine

  • 8. rujan 2008 9:22:40, Anoniman (Neregistriran)

    ja sam to već zaboravila. dobro si nas podsjetila..:)). No nije to bilo tako strašno budući da su zato bila dobra druženja. danas sve imamo a nemamo prijatelja. to uvjetno rečeno. pa se pitaš što je bolje. imat materijalno ali duh spava ili nemat materijalno ali zato imaš bogatstvo duha. levant.

  • 8. rujan 2008 9:42:26, romantales

    @ Strina - imaš pravo da su nas u redove slali za sve i svašta ... koji put me mama slala u red a da pojma nije imala za šta se red formirao, ono u stilu, uzmi kad nešto dijele. Meni je bilo najvažnije dohvatiti ono što je meni bilo neophodno, ali načekala sam se redova i za ulje, šećer, kavu, meso ... danas kad ćekam s kolicima u redu na kasi i vidim kako se redovno netko buni je mora čekati, trenutačno me teleportira u "ono" vrijeme kada smo stajali po redovima satima i pojma nismo imali šta uopće čekamo ;-)

    @ Levant - nije da danas nemamo prijatelja, nego u ono vrijeme smo se osjećali po svemu bliži prijateljima, kad si u istoj situaciji, jednako ničega nemaš ili imaš, onda je sva pažnja bila usmjerena na osobe. Dijelili smo ono što smo imali od jabuka iz zimnice do izmišljanja novih igara, a to je značilo i da smo se međusobno slušali, malo toga nam je odvraćalo pažnju, a danas je upravo problem što nitko nema volje saslušati drugoga.
    Primjer: na nedavnom susretu kluba vozila koje i mi imamo bilo je i djece, mlađarije, sjedili su za istim stolom i za vrijeme ručka niti r iječ međusobno nisu progovorili?! samo su smsali "prijateljima" - valjda im duh spava...

  • 8. rujan 2008 13:54:38, Diana (Neregistriran)

    Moj dida je tada govorio kako ce doci vrijeme da ce biti svega za kupiti , ali da necemo imati cime kupovati. Bila sam premala da to razumijem, ali onda su dosle 90-te i brzo sam se sjetila dida. A sjecam se 80-tih, kad smo ja i prijateljica obilazile sobe u njenoj kuci nakon smjene gostiju i trazile ostatke dezodoransa, kremica i sampona. Fascinirale su nas te sarene bocice. Jos ako bi nasle neki stari zenski casopis nitko sretniji od nas.

  • 8. rujan 2008 14:07:39, tedica

    jao, kakav divan flashback. ja sam premala bila tada da pamtim sve ove negativne strane i pamtim samo sretne dane :-), ono po čemu je to vrijeme bilo ljepše nego ovo danas.

  • 8. rujan 2008 14:50:14, Katja (Neregistriran)

    Nasmiješila sam se. Spadala sam tad u one koji imaju sreću, radila u turizmu na dobroj poziciji, puno putovala, imala rodbine u Italiji pa sam ovdje među prijateljicama ponekad izgledala kao kraljica koja udjeljuje milost - kome maskara, kome parfemić, ovo i ono, al ni ja niti one nismo oskudijevale. Šverc-komerc.
    Maleni je jutros uspješno prebrodio najtežu pretragu, kateterizaciju srca, sad čekamo kada će biti upućen u Austriju na ugradnju prstenčića u jednu suženu, neprohodnu arteriju. Njemu je tek 15 dana.

  • 8. rujan 2008 22:06:44, romantales

    @ Diana - meni su se obično prijetili :"Doći će dan kad ćeš biti željna i sjetit ćeš se kako ti ovo nije bilo dobro". I mi smo prelistavali ostavljene časopise tipa Brigitte, Neue Frau, Grazia, Donna moderna ... malo toga smo razumjeli, ali bilo je lijepo prelistavati, priželjkivati ono čega nemamo :-)

    @ Tedica - nije da se sjećam samo lošega, to loše je bila naša svakodnevnica, ali nam nije niti najmanje kvarila raspoloženje ... ok, nismo toliko toga imali, toliko toga nam je nedostajalo, ali hej, imala sam 16 godina, cijeli svijet i beskonačno vrijeme je bilo predamnom...

    @ Katja - Maleni je prebrodio svojih prvih 15 dana, vjerujem da će se izboriti za svoje srce!
    Inače, stvarno si imala sreću tih davnih 80-tih, barem si sama birala mirise, ja sam se morala zadovoljiti izborom danskih šofera ... lol ;-))

  • 9. rujan 2008 8:43:53, Bensedin art (Neregistriran)

    Kakav povratak u prošlost! Stvarno umeš da nas vratiš u neka davna vremena, Sećam se isključenja struje i kako je bilo teško doći do čokolade. Znam da je bilo i nestašica kafe, ali me to i nije puno doticalo. Tada sam počela da jedem čokoladu, iako sam kao klinka bila totalno nezainteresovana za takav tip slatikiša, jela sam samo lešnike iz istih. E, a u dolba "stabilizacije", mislim da se to vreme tako zvalo, apetit mi se otvorio, jer naravno baš mi je jede ono čega nema! Davno prohujala vremena. Divan post.

  • 10. rujan 2008 22:34:09, romantales

    @ Tanja - i ja sam počela patiti za čokoladom tek kad je nestala s polica!

  • 13. rujan 2008 2:10:15, ves (Neregistriran)

    ja sam prve vir 80 vidila 1986, prave uloske u italiji 1990.
    i ja se sjecam redova za kavu/mliko/kruh, gdje vise od jedno pakovanja se nije smjelo uzet. i sjecam se da se cekao red i za cipele (u splitu je tako bilo) i tko je imao baku koja je plela je bio super moderno obucen.
    :)

  • 13. rujan 2008 10:42:30, romantales

    @ Ves - znam, znam ... dala sam Talijanu da čita tvoja prisjećanja vezana uz uloške ;-))

eXTReMe Tracker