Uži centar Milana podsjeća me na Zagreb s parkovima, ulicama i fasadama zgrada koje odaju srednjoeuropski ugođaj, tako dalek kaosu i buci Rima. Uobičajene turističke mete u Italiji su gradovi kulture i povijesti, poput Venezije, Firenze ili Rima, ali nije da Milano nema što za ponuditi.
Kada sam proljetos posjetila Milano na par dana, prvi puta sam bila u prilici na miru prošetati gradom. Svi moji prijašnji posjeti vezani za posao, bili su letimični i previše kratki za bilo kakvo razgledavanje.

Najviše sam se veselila posjeti Leonardovoj "Tajnoj večeri", za koju je moj Talijan unaprijed govorio da moramo odmah rezervirati termin posjete. Ono što nije znao, je da treba rezervirati po mjesec dana unaprijed! I dok su oduševljeni Amerikanci i Japanci nasmijanih lica izlazili nakon razgledavanja te najpoznatije Leonardove freske (pogotovo nakon globalnog uspjeha Brownovog romana), ja sam se razočarano vukla od blagajne na ulazu u totalnoj nevjerici da tu fresku ipak neću vidjeti uživo, barem ne tog dana.

Već sam u nekoliko navrata rekla koliko volim obilaziti muzeje. U Milanu, dva su muzeja koja svakako vrijedi posjetiti, Pinacoteca Ambrosiana i Pinacoteca Brera.

Pinacotecu Ambrosianu je osnovao kardinal Federico Boromeo 1607. godine i koju je 1609. otvorio za javnost kao biblioteku, među prvim javnim bibliotekama na svijetu. Zahvaljujući njegovoj donaciji zbirke slika 1618. godine otvorena je i Pinacoteca, tokom stoljeća obogaćivana novim donacijama, danas raspoređenima u 23 sale. Moje poznavanje umjetnosti je čisto amatersko, nečega se sjećam iz škole, nečega iz bezbrojnih dokumentaraca koje sam odgledala, ali kada se nađem ispred slike koju sam prije samo u enciklopedijama gledala, ostanem nekako bez riječi, u nevjerici, kao da se sama sebi čudim što u živo gledam tu sliku, a opet sve mi tako poznato djeluje, prepoznajem ih poput starih poznanika koje nisam dugo vremena vidjela, pa se pitam:" Je ili nije to ta slika?" Taj prekrasni osjećaj prepoznavanja starih prijatelja doživjela sam pred Leonardovim portretom mladog muzičara, velikim kartonom pripreme za fresku Atenske škole Raffaella, pred Caravaggiovom košarom s voćem, dok su me radovi Brueghela podsjetili na prekrasno provedeni dan u Kraljevskom muzeju u Amsterdamu. Ponekad ostanem i zbunjena kao pred ovom slikom Luini Bernardina, za koju bih ruku u vatru dala da sam ju već vidjela, ali kao Leonardovo djelo! Onda uz pomoć kustosa saznam o njegovim imitacijama i slikama po Leonardovim predlošcima, pa mi nekako bude lakše, nije riječ o mentalnom kuršlusu uslijed viška vizualnih podražaja! Za one koji znaju talijanski ili engleski, a umjetnost ih zanima, svakako preporučam prekrasno uređene internet stranice Ambrosiane i opciju virtualne šetnje.
Za vrijeme mog posjeta Milanu u prostorima Ambrosiane bio je i postav izložbe Ortodokosna tradicija Bugarske - ikone i rukopisi od 14.-19. st.

Pinacoteca Brera je drugi muzej Milana koji sam sa zadovoljstvom obilazila nekoliko sati. Palača Brera koja je sagrađena na mjestu gdje je nekada bio samostan, a kasnije i jezuitska škola, postaje muzejom na inicijativu carice Marije Tereze 1776. god. kao didaktička kolekcija za obližnju umjetničku akademiju, dok je po Napoleonovoj želji ( u vrijeme kad je Milano postao glavni grad Kraljevine Italije) Brera trebala "ugostiti" umjetnička djela iz krajeva koje su francuske snage pod njim osvajale. Šetnja kroz tridesetak sala ovog muzeja daje priliku pogledati umjetnička djela od 12. stoljeća sve do moderne umjetnosti i susret s mnogo nepoznatih imena, ali isto tako poznatima kao npr. Luini, Mantegna, Bellini, Tintoretto, Raffaello, Caravaggio, Canaletto, Hayez (njegov "Poljubac" upravo se tamo nalazi).

Milano je i grad u kojem vrijedi posjetiti crkve, ali teško je nadmašiti doživljaj i oduševljenje nakon posjete milanskom Duomu, simbolu grada, smještenom u samom centru, građenom tokom 6 stoljeća. Gradnja je započela 1386. godine na mjestu gdje su bile bazilike S.Tecla i S.Maria Maggiore, ostaci kojih se i danas mogu vidjeti ispod katedrale. 52 stupa dijele unutrašnjost katedrale na 5 brodova, dok neposredno u blizini ulaza mjedena traka na prekrasnom mramornom podu, meridiana, točno u podne s otvora na visini od 24 metra prima zrake sunca i reflektira ih u unutrašnjost.

Na fasadi Duoma smješteno je 3400 skulptura, a i odvodi kišnice (gargoyle eng. Ili franc. gargouille ) su također skulpture, sve jedan ljepši i zanimljiviji od drugoga. Ljepotu te fasade nije lako riječima opisati, radi se o muzeju na otvorenom, veličanstvenom umjetničkom djelu u formi katedrale s jedinstvenom opcijom obilaska i razgledavanja šetnjom po krovu. Ni sama ne znam koliko bih vremena gore ostala da se sunce nije visoko dignulo na nebo i da nisu počele pristizati sve brojnije grupe turista. Neutrino je prije nekih godinu dana također pisao o posjeti milanskom Duomu, pa svakako otiđite pogledati lijepe slike koje je postavio na svom blogu, a ujedno pročitajte njegove dojmove (da ne ispadne da samo meni riječi nedostaju u opisivanju te ljepote!)

U blizini Duoma je Galleria Vittorio Emanuele II s oktogonom u centru, koja povezuje trg na kojem je Duomo s onim na kojem se nalazi operna kuća Scala. Tradicija nalaže da svaki posjetilac učini jedan puni okret na vlastitoj desnoj peti položenoj na bikove testise u okviru mozaika grba grada Torina na podu galerije. Obzirom  da taj čin, kažu,  nosi sreću na mjestu testisa sirotog bika danas je poprilično udubljenje i za okret na tom mjestu potrebno je čekati red.

Castello Sforzesco je jedan od simbola Milana i kroz njegovu povijest priča se i srednjovjekovna povijest grada. Galeazzo II Visconti sagradio je prvu utvrdu u periodu 1360-1370 godine, nakon čega su slijedila rušenja, dograđivanja i pregrađivanja, sve do posljednje obnove 1905. godine, kada prestaje biti vojni objekt i konačno postaje mjesto muzeja, izložbi i kulture.