U vrijeme kada sam ja pohađala osnovnu školu, jednom tjedno imali smo slobodne aktivnosti, one, koje su po definiciji trebale biti slobodni izbor. U mojoj školi malo toga se moglo izabrati i tako smo uglavnom sve završile u grupi malih vezilja. Na početku svake školske godine entuzijazama je još i bilo, obično se započinjalo s nekim novim radom, ali kako je godina prolazila, sve manje nas je veselila ta "slobodna" aktivnost, koja se pretvarala u još jednu obavezu. Uglavnom smo sve vezle nešto križićima, većinom stolnjake i tabletiće, tek poneka je radila u tehnici klasičnog veza.
Moja prva vezena slika je u potpunosti moje djelo. Sjećam se da sam prelistavala strane časopise koji su se tu i tamo mogli pronaći po kući i ako me sjećanje ne vara, mogla je biti u pitanju jedna stara Burda ili Neue mode, na čijim stranicama sam našla sliku igračke vojnika u šarenoj uniformi. Izrezala sam tu sličicu iz žurnala i na osnovi konaca koje sam našla i koje je kod nas, nakon ljetovanja, zaboravila moja teta i kojima je vezla jedan veliki stolnjak (koji niti dan danas nije završen, a započet je negdje 1971. godine), izabrala sam one koji najbolje odgovaraju i počela na komadu leakrila vesti tog šarenog vojnika. Shemu nisam imala, a s mojih 7 godina lakše mi je bilo brojati križiće sa sličice.
Nakon tog vojnika, pronašla sam jednu brošuru sa uzorcima i među njima su bili stari auti, oldtajmeri; konaca sam imala, platna isto tako i posljedica toga je ovaj vezeni auto, Fordov T model iz 1906. Sjećam se da sam izvezla i jedan drugi model, crveni auto, ali ne znam gdje je završio. Oba ova rada uokvirena su koju godinu kasnije nakon što sam ih napravila i za uokvirivanje je bio zaslužan moj otac koji ih je odnio uokviriti. Križići na ovim slikama idu u svim smjerovima, nisu baš savršeno izvezeni, ali nitko me nije podučio niti pokazao kako se treba raditi. Slike su sada već prilično flekave od hrđe sa čavlića korištenih pri uokvirivanju, ne znam niti isplati li se izvaditi ih iz okvira, ne vjerujem da bi pranje značajno promijenilo situaciju s mrljama.
Nakon tih par vezenih slika odlučila sam i ja napraviti jedan stolnjak za svoju sobu i opet je sve moja izvedba, od ideje do rasporeda i izbora konaca. Ove pčele našla sam u jednom broju Veza koji je tih godina izlazio svaka 3 mjeseca. Mama mi je pokazala jedino kako obrubiti stolnjak i izvući resice.
Sljedeći pokušaj je bio malo ozbiljniji. Opet u Vezu pronašla sam jedan simpatični uzorak Assisi bodom i tokom zime 1976. godine nastao je ovaj stolnjak:

Mama je uglavnom na stolove stavljala heklane stolnjake, ali ponekad je i taj moj stolnjak završio na stolu. Kada ga je moj otac nehotično spalio cigaretom koja se otkotrljala s pepeljare, shvatila sam da nema smisla vesti stolnjake na koje se prolijeva kava ili spaljuje s čikovima.
Štampane goblene nikada nisam voljela, moj prvi pokušaj bio je vez jednog Snjeguljičinog patuljka, mali goblenčić koji mi je poklonila teta Mira, mamina prijateljica, ali od malih nogu štampani gobleni su mi bili ubitačno dosadni. Ne znam gdje je završio taj patuljak, ali znam da ga nikada nisam dovršila.
Kasnije, kako sam naučila heklati i plesti, tako je vez posve pao u zaborav, ostalo je tek sjećanje na male vezilje. Prije skoro 5 godina ponovno sam počela vesti, isključivo vezene slike. U trenucima najveće tuge, veselje su mi pričinjavale niti raznih boja koje su se pretvarale u cvjetne bukete. Možda bih i prestala nakon prve dvije slike, da mi internet nije pružio jedan posve novi pogled na svijet goblena. Kao i većini i meni je glavna asocijacija na goblen bila Unitasov štampani ili Wiehlerov po shemi, a pregledavajući galerije uokvirenih radova stranih hobbystica upoznala sam gotovo sve svjetske proizvođače shema i materijala za gobleniranje. Jedan od meni dražih proizvođača je belgijska tvrtka Vervaco i upravo sada radim jedan njihov goblen: