Iz Torina smo se planirali vratiti još u četvrtak, tako da smo kišno poslijepodne u srijedu odlučili posvetiti posjeti kraljevskoj palači (Palazzo Reale) i palači Madama (Palazzo Madama). Krenuli smo autom do parkirališta uz rijeku Po (najjeftinije koje smo našli za 0,65 euro/sat, dok su ostala od 1,50 do 2 euro po satu) i na posljednjem raskrižju prema parkiralištu, naš auto je odlučio stati, bolje rečeno, kada smo trebali na naše zeleno svjetlo skrenuti s Corso Vittorio Emanuele II prema Corso Cairoli, papučica kvačila je jednostavno sjela, ostali smo bez mogućnosti ubacivanja u brzinu! Sve to i ne bi bilo tako strašno da nije padala kiša, da  nije bilo upravo  16 sati kada dobar dio zaposlenih završava s poslom i da raskršće nije bilo vrlo veliko i prometno sa dvije tramvajske pruge (čisto za usporedbu, veće od onoga na kojem se križa Držićeva s Avenijom Vukovar u Zagrebu). Nije nam preostalo drugo nego postaviti trokut i čekati da stigne pomoć. U roku od sat vremena organizirali smo prijevoz auta u servis, a za tih sat vremena nitko nam nije niti jedan jedini put zasvirao sirenom! Pokušavali smo zamisliti istu situaciju ovdje u Rimu, trubljenje i psovke koje bismo pokupili čekajući na pomoć (kako kaže Gianni, trubili bi dok nas na kraju ne bi odgurali do Tibera). Uglavnom, pretpostavljali smo da će se morati mijenjati kvačilo i kada su nam sljedeći dan iz servisa to i potvrdili, morali smo organizirati produženje boravka u Torinu na nekoj novoj lokaciji. Tokom četvrtka preselili smo iz centra, ulice Avogadro, u zonu oko torinskog sajma Lingotto i nastavili obilazak grada koji nas je, unatoč nepredviđenom kvaru, u potpunosti oduševio.

Prva tri dana žurili smo obilazeći što više toga, tako da smo do kraja tjedna uglavnom uživali u šetnjama gradom, kada je konačno i sunce granulo. U petak, 6.3. na velikom trgu Vittorija Veneta otvoren je ovogodišnji sajam čokolade. Opisivati štandove sa čokoladom mi se čini nemoguća misija, kako opisivati mirise i okuse? Oblici su već druga priča, ali i tu je bilo svega. Od uskršnjih čokoladnih jaja do čokoladnih puzzlea, čokoladnih autića, igrački i likova iz crtanih filmova, čokolade u boji, sve do maštovitog čokoladnog kebaba i imitacija druge hrane. Što se okusa tiče, od čokolada s velikim postotkom kakaa do mlječnih čokolada, pralina svih mogućih vrsta, od onih velikih i poznatih proizvođača do onih koje proizvode male obiteljske firme ... jednom rječju, čokolada na sve strane i na sve strane redovi onih, koji poput djece mljackaju musavi od čokolade. Čokolada ima stvarno nevjerojatno pozitivan učinak na ljude, unatoč redovima, nitko nije bio nervozan, unatoč cijenama svi su nasmijano plaćali. Moj muž i ja smo poput pravih ovisnika odmah krenuli na štand Lindta po praline od bijele čokolade, odmah nakon toga kupili smo vrećicu originalnih torinskih pralina Caffarel (kasnije sam doznala da su postali dio grupe Lindt & Sprüngli), čokoladu s ljutim feferonom, a pred kraj smo odlučili na licu mjesta pojesti i po komad torte; za mene saher koji su dodatno zalili topljenom čokoladom, a za njega torta od lješnjaka. Dok smo tako jeli naše torte približio nam se i anketar torinske turističke zajednice s nekoliko pitanja o našm dojmovima. Što smo mu trebali reći nakon sve te čokolade? Naravno da smo mu pohvalilli grad na sva usta. No, dok smo tako šetali među štandovima čuli smo domaće kako se žale kako  "ove godine ni mrvice ne daju besplatno".

Obilježje grada Torina je Mole Antonelliana u kojem je sada smješten Nacionalni muzej kinematografije s trenutačnim postavom posvećenim Rudolfu Valentinu. Taj toranj koji je arhitekt Antonelli počeo graditi po narudžbi kao sinagogu, od koje su naručitelji na kraju odustali radi radova koji nikako nisu privođeni kraju, dugo je vremena svojom visinom od 167 metara bio najviša građevina na svijetu, značajna  po gradnji bez armiranog betona. Jako nevrijeme je srušilo anđela koji je prvotno postavljen i kasnije zamijenjen zvijezdom, a 1953. godine, uprvo radi nedostatka armature, tornado je srušio više od 40 metara tornja nakon kojeg su rekonstrukcijom ojačali strukturu građevine. Iako je toranj simbol grada, meni osobno djeluje kao rad ili neodlučnog ili ekscentričnog arhitekta.Građevina je jednostavno ružna u svojoj slojevitosti u kojoj sloj sa slojem veze nema (ili moje nevično oko tu vezu ne vidi). Na 85 metara visine može se doći liftom i uživati u panoramskom pogledu na grad i obližnje Alpe pod snijegom, dok pogled na rijeku Po i ravne ulice, pravilne kvartove snažno podsjeća na pogled s Eiffelovog tornja. Općenito, u Torinu je vrlo prisutan francuski ugođaj, od kavana sa stolovima i izlozima s tortama i kolačima, do širokih ulica s drvoredima koji dijele tzv. viale i controviale. Torino je i grad u kojem je zanimljivo promatrati gradske fasade. Nakon međunarodne izložbe 1902. godine posvećene dekorativnoj umjetnosti, posebno je zaživio art nouveau ili liberty stil, a na nekim zgradama još uvijek su sačuvani (ne znam da li originalni ili rekonstruirani) dekorativni prozori u Tiffany tehnici.

U centru Torina ugodno je šetati čak i kada pada kiša jer su kuće i palače sagrađene s arkadama (portico), tipičnima za srednjevjekovne gradove kao što su Pisa, Bologna ili Firenza. Centar grada ima čak 18 km takvih arkada od kojih je 12 međusobno povezano, a konstruirane su uglavnom nakon 17. stoljeća. Arkade koje polaze od Piazze Castello (gdje je smještena kraljevska palača) duž današnje ulice Po, omogućavale su kralju da stigne do obale rijeke po suhom čak i u slučaju kiše. U većini tih arkada danas su smještene razne trgovine, (u samom centru one najskuplje, pa sam se pred izlogom Hermesa zabavljala kombinirajući si outfit za "samo" 8000 euro -bluza, suknja, remen i sandale), ali i prekrasna slastičarnica i kavana Baratti e Milano, u kojoj kolačiće naplaćuju po cijeni od 40 euro/kg,  u atmosferi iz nekog drugog vremena (izbor minjon kolača i kavica je svega 7 euro po osobi, jeftinije nego u nekim anonimnim lokalima). Za razliku od Rima u Torinu nema barova na svakom uglu, već su to kavane i vrlo često istovremeno i slastičarnice, tako da je najmanji problem pronaći ugodno mjesto za popodnevnu kavu i kolač. Moram priznati da je i jutarnji cappuccino u kavani Avogadro u istoimenoj ulici gdje smo bili smješteni, bio daleko ukusniji popijen sjedeći na miru, uz prelistavanje novina koje su na raspolaganju gostima. Činjenica da nam je poslužen za stolom nije povećavala cijenu, kao što u Rimu ponekad skuplje naplaćuju samo zato što poželiš popiti kavu sjedeći, umjesto s nogu za šankom.

Dok sam tako u petak ujutro prolistavala lokalno izdanje novina "Torino sette", zaokupio mi je pažnju članak koji je najavljivao susret torinskih pletilja Knit Cafè, po prvi puta u prostorima Palače Madama, na Dan žena, 8. ožujka od 10-12 sati! Palazzo Madama je inače prekrasan prostor, palača kojoj je prvotna namjena bila rezidencija za ženske članove obitelji Savoja, počevši s Francuskinjom Maria Cristinom, Madama Cristina kako je ostala u povijesti, a danas je muzej. Samo za primjer, evo kako izgleda jedna od sala u toj palači.
Kada sam pročitala tu najavu u novinama i poslije vidjela plakat na ulazu u muzej, nije bilo govora da krenemo na put prije nego moj štrikeraj (jedna crna vesta koju od milja zovem "bolnički džemper") i ja posjetimo taj muzej. Trebam li uopće opisivati doživljaj? Možete li uopće zamisliti koje je zadovoljstvo sjediti u jednom takvom ambijentu, prebacivati očice s jedne na drugu iglu i ne samo osjećati povezanost sa svim tim ženama u Torinu, već i s generacijama davno prije nas koje su u toj palači kratile duge i hladne zimske dane i večeri uz vatru iz kamina, stvarajući u rukama nove čipke, vezove ... Konačno sam uživo upoznala jednu od članica Ravelryja za koju nisam znala da će tamo biti, ponovno sam odgovarala na brojna pitanja onih koje fascinira continental stitch za razliku od talijanskog stila pletenja, dvije sam naučila raditi na taj način na kružnim iglama i sat vremena je proletio poput trena, kada sam konačno morala krenuti prema Rimu. Sljedeći torinski pletački susret bit će na istom mjestu u Sala del Senato na prvom katu palače, prvu nedjelju svakog mjeseca do lipnja, a ja ne mogu dočekati subotu da se požalim mojim pletačicama koliko smo jadne i nevoljne u potrazi za nekim lokalom u kojem ćemo biti dobrodošle, dok grad Torino svojima nudi cijelu jednu salu unutar palače muzeja, u samom centru grada. Možda bih trebala poslati dopis gradonačelniku?