Nakon komentara punih razumijevanja za moju ljutnju i dobrih želja za uspješno popravljanje učinjene štete, s ne malo ponosa, pokazujem vam kako izgledaju moje jadne i napaćene guske u potrazi za svojim okvirom:
Obzirom koliko je platno bilo upropašteno prethodnim lošim natezanjem, bolje nisam mogla učiniti. Rub platna od nekih 4 mm sam ostavila tako da okvir ne pokrije svih 5 - 6 mm vezene slike. Kupila sam i novu letvicu za okvir, pa se nadam pokazati vam gotovi rad za koji dan, u našoj amaterskoj izvedbi, srećom tako dalekoj od prethodne "profesionalne".

Nakon više od 3 godine, konačno sam odlučila staviti okvir i na dvije slike uz koje me vežu posebne uspomene; možda sam baš radi toga toliko i odugovlačila s uokvirivanjem. Naravno, ne manje važan faktor u odugovlačenju je i popriličan strah da uopće nekome dam u ruke taj rad; kad osvjedočeno ni s najobičnijim goblenima ne znaju dobro napraviti posao, teško da bi mi s ovim radovima napravili nešto bolje:


Na obje slike ostavila sam otprilike 4 mm platna, tako da rub okvira bude dolazio točno na rub rada ili pokrivajući tek koji milimetar.
Oba ova goblena rađena su tehnikom dugačkog boda ili kako ga engleski zovu "long stitch"; radi se o vrlo jednostavnoj tehnici plosnatog boda široko primjenjivanom i u klasičnom vezu za popunjavanje većih površina, a pri izradi slika tom tehnikom koristi se kombinacija vodoravnog i okomitog boda da bi se došlo do veće izražajnosti. Vani je vrlo jednostavno doći do kompleta za izradu slika ovom tehnikom, pa ako nekoga zanima može pogledati neke od predložaka za vez Anchora, Twilleysa, Permina, Pako, Derwentwatera, koji je ovu tehniku razradio do savršenstva i Coleshilla s vrlo zanimljivom serijom "skylines".

Sheme po kojima sam ja radila (serija od tri slike, jedna još uvijek čeka na izradu), pronašla sam u starim brojevima maminih Burdi, a uz pomoć internet stranica i konverzijskih listi, navedene boje Anchorove vune pretvorila sam u boje DMC konaca, uvećanu shemu preslikala na platno i počela lagano popunjavati površine. U vrijeme kada sam počela raditi te slike moja mama je već bila jako bolesna, bila sam zatvorena u kući po cijele dane i u trenucima odmora nisam imala ni volje niti koncentracije za nešto kompliciranije, a i u tom svakodnevnom sivilu i tuzi nedostajalo mi je boje. Tim jednostavnim vezom, skoro pa dječjim popunjavanjem iscrtanih površina, nakratko sam uspijevala unijeti malo boje u svoju svakodnevnicu i ne mogu reći da mi se krajnji rezultat nije dopao,ali... svaki put kad sam pogledala tu prvu sliku napravljenu za vrijeme mamine bolesti, preplavilo bi me sjećanje na taj tužni period u mom životu i mamu koja je polako odlazila.
Nedavno, birajući goblene koje ću najprije uokviriti, konačno sam odlučila da su te dvije slike predugo bile ostavljene na čekanju, bol koja me iznutra muči ionako nisu te slike izazvale, sjećanja ne mogu izbrisati, a ako ništa drugo, služit će mi kao podsjetnik da i u sivim danima treba poduzeti sve moguće da se unese malo boje u život ... makar iglom i koncem.