Gotovo svatko u mojoj generaciji je na neko vrijeme bio ostavljen negdje kod rodbine. Dok sam ja završila u Zagorju, Erikina mama je završila u Slavoniji, a tragikomična je priča jedne prijateljice iz Zagreba, koju su poslali negdje u Vojvodinu (ili je bila riječ o Bosni, ne sjećam se točno, uglavnom daleko od Zagreba), nekoj daljnjoj rodbini i koja se nije mami dala zagrliti kada su ju došli posjetiti. S tatom se nekako zbližila i sjedeći mu u krilu pitala, pokazujući na mamu, očajnu što ju dijete ne prepoznaje:"Tata, a zašto ova gospođa sa šubarom plače?" Slična situacija se desila i sa mnom, uplašila sam se vlastitog oca i nisam ga htjela pozdraviti, iako mi je prilazio nasmijan i raširenih ruku, nakon čega je odlučio:"Zagorka, pakiraj malu, vodimo ju doma!" Nakon godinu i pol dana u zagorskoj zabiti, vratili su me u Dalmaciju po još jedan kulturni šok. Naime, nakon preodgoja i svakodnevnog ćaskanja i pjevanja s babicom uz obločec, govorila sam kao i svi ostali mali Zagorci, što baš i nije uvjet da te mali Dalmatinci razumiju.
Ne znam zašto je nekada bilo tako (nedostatak jaslica i vrtića? odlazak naših roditelja daleko od djedova i baka u potrazi za poslom?), ali nas su ostavljali, možda i teška srca, nisu nas viđali po nekoliko mjeseci, odlazili su skrivećki da ne bismo plakali, a oni kod kojih su nas ostavljali ispričali su nam more laži odgovarajući na naša pitanja o roditeljima i gdje su ... Danas, srećom, nije tako. Djeca su uglavnom uvijek s roditeljima, a čak i u bolnicama postoji mogućnost da ne budu sama .. no, bolje o tome neki drugi put jer mi smo i po bolnicama danima sami bili.
O čemu sam ono trebala pisati? Ah, da, kruh ...Kada sam kao dijete ostavljena kod bake i dede u Zagorju, jedva da su struju imali u kući, štala se osvjetljivala petrolejkom tokom večernje mužnje krava (Perge i Bebe), po pitku vodu se trebalo ići na "jarek", do prve asfaltirane ceste je trebalo po blatu hodati oko pola sata, a najbliža trgovina nalazila se u Novom Marofu. Moja baka je sama mijesila i pekla kruh, "kruek" kako mu je tepala, od crnog pšeničnog i raženog, ponekad i kukuruznog brašna i kojeg je babica svaki put ljubila da mu se „ispriča“ što joj je ispao na pod iz ruku. Danas ne znam što bih dala za komad tog kruha, a u ono vrijeme prisilnog boravka u Zagorju, nisam ga htjela niti probati i za ljubav derišta koje je htjelo bijeli kruh, moj deda Marko išao je dva puta tjedno, pješice naravno, u Marof da bi "kupil detetu bijeli če neče domači". Ne znam zašto nisam htjela jesti taj kruh, možda radi izrazito tamne boje ili možda radi tvrde korice ili je jednostavno bila riječ o traženju pažnje i izvoljevanju, znajući da će baka i deda učiniti sve za mene. U svoju obranu mogu reći da niti domaću juhu nisam htjela, onu kokošju "tak' lepo masnu z domačimi rijezanci", ja sam htjela kupovne rezance, one tanke, a žganci su za mene bili oni od dvije minute kuhanja, ne oni koji su se uz miješanje kuhali sat vremena i koji su me "strugali po jeziku".
S vremenom, došla sam k pameti. Sada žgance kuham dobrih sat vremena od kukuruznog brašna dok instant verziju ne smatram pravim žgancima, u juhu najviše volim zakuhati rezance ili griz knedle koje sama pravim, a bijeli kruh s mekanom koricom odavno ne kupujem. U Zagrebu sam rado kupovala alpski kruh koji je svojom bojom i okusom vrlo sličio na onaj bakin, koji put bih kupovala i onaj sa suncokretovim sjemenkama, kao i kukuruzni. Otkako sam u Italiji navikla sam na kruh iz krušne peći. U Italiji svom snagom brane pravo na tradicionalne krušne peći, unatoč normativima koje želi nametnuti EU i imaju nekoliko vrsta kruha kojima su zaštitili i porijeklo (napravili su brand). Čisto mi je neugodno reći, ali pored cappuccina, u Hrvatskoj mi najviše nedostaje talijanski kruh, onaj u kojem nema ničeg drugog osim brašna, vode, soli i kvasca, pečen u krušnoj peći, s poprilično tvrdom koricom, koji se slobodno može koristiti i po tjedan dana. Baš kao onaj kruh koji je nekada pekla moja baka i kasnije moja mama. Mama je, tek ponekad, znala umijesiti domaći kruh od kojeg je cijela kuća mirisala i kojem smo još mlačnom sve ćoškove pojeli, unatoč njenim upozorenjima kako će nam biti slabo, kako nije zdravo jesti topli kruh i sl. Davnih 70-tih naše malo otočko mjesto imalo je svoju pekaru iz koje je izlazio prekrasni kruh, a svake srijede i petka poslijepodne mogle su se nabaviti slatke pince iz te pekare. Kasnije su zatvorili tu pekaru, govorilo se nešto o nerentabilnosti i taj kruh i tople slatke pince sada su samo dio mojih sjećanja.
Svaki put kad dođem u Hrvatsku, pokušavam pronaći barem jedan tip kruha koji će biti jestiv i sljedeći dan; sve moguće vrste koje se mogu pronaći u lokalnim trgovinama sam isprobala i niti jedan mi se ne dopada. Onaj koji bi trebao biti raženi, nema okus po raži, već po obojanom pšeničnom kruhu, bijeli se već navečer ne može izrezati bez mrvljenja, kukuruzni sadrži kukuruz u tragovima, a što je najgore sve i jedan je izgleda pun aditiva. Dizani kruh pečen kod kuće nikada nema spužvastu strukturu kao onaj iz trgovine, a ja taj spužvasti kruh jednostavno ne volim. Jedino što mi je preostalo kao rješenje je peći kruh.
Srećom, pa znam umijesiti i ispeći kruh, ali ne mogu reći da mi je drago time se baviti. Još veća sreća je što moj suprug ima ujaka koji je shoppingholičar, obožava kupovati, pogotovo male kućanske aparate. Ovisnost o kupovini toliko je jaka da ponekad kupuje istu stvar nekoliko puta, tako u garaži ima nekoliko bušilica, mikrovalnih pećnica, različitih malih pećnica, od ventiliranih, sa giza pločom, onu gdje se pile peče vertikalno nabodeno, do nekoliko malih gril pećnica, lonce, tanjure, miksere i različite kuhinjske robote niti sam ne zna gdje je stavio ... uglavnom, predočite si garažu od 100 kvadratnih metara punu polica, a police pune malih kućanskih aparata, poput prosječno opremljene trgovine. Sve te "igračke" koje on kupuje, u nadi da će ih njegova supruga koristiti, prije ili kasnije završe u originalnoj kutiji na jednoj od polica u garaži. Kada je prije nekoliko mjeseci vidio tv prodaju aparata za pečenje kruha, pun entuzijazma kupio je odmah dva, jednog za sebe i jednog za kćer. Trebam li uopće reći da su oba aparata našla svoje mjesto na policama u garaži? Za nedavnog boravka u Perugi, kao i svaki put do sada, ponudio mi je nešto iz svog asortimana i tako je pekač za kruh promijenio vlasnike.
Već 10 dana redovno pečem kruh i svima koji vole domaći kruh od srca preporučam jednu od tih mašina koje se, za ne tako veliku svotu, mogu i kod nas kupiti. Vrlo su jednostavne za upotrebu, ne troše mnogo struje i uz cijenu kruha iz trgovine koji drugi dan nije jestiv, vrlo su isplative. Jedina zamjerka ovoj mašini je veličina, u malim kuhinjama zauzima prilično prostora, ali imate li dovoljno veliku kuhinju ili ostavu, niti veličina nije problem. Do sada sam isključivo pšenični kruh pekla, u mom malom mjestu lokalna trgovina nudi samo pšenično brašno, a tako bih rado pokušala ispeći jedan crni kruh s raženim brašnom, poput onog bakinog "krueka".
Na slici je kruh od polubijelog brašna sa suncokretovim sjemenkama. Ako netko ima pekač kruha recept je vrlo jednostavan:
350 ml mlačne vode, žlica šećera i žličica soli, 600 g brašna tip 850 i jedna vrećica suhog kvasca. Peći na programu za obični kruh (proces od 3 sata) i prije drugog miješanja dodati oko 70 g suncokretovih sjemenki.
Stolnjak na slici je moj rad po shemi nastaloj u Anchorovom studiju, a objavljenoj u talijanskom žurnalu "Uncinetto" (edizioni GES), posvećenog isključivo heklanju i koji na žalost više ne izlazi.
sve su mi sline pocurile dok sam čitala. :) meni je odličan domaći kruh, no radimo ga nažalost tek u rijetkim trenucima kad nas snijeg zamete pa da imamo šta zobljati. inače su mi najdraži oni sa sjemenkama i svi oni s debelim, hruskavim koricama... koje, opet, nažalost ne kupujemo jer mi femili voli bijeli, a i kako kažeš, svi ti "alternativni" kruhovi su zapravo pšenični s aditivima... :(