Moja prva sjećanja vezana uz karneval sežu u daleku 1970. godinu, kada su mene i moju sestričnu (sretan ti rođendan ako u pauzi za ručak čitaš) maskirali i poslali po našoj zgradi u sisačkom predgrađu sakupljati jaja. Moja sestrična, iako vršnjakinja, rastom sitnija od mene bila je ženski dio našeg maskiranog para i samim time našminkana, dok sam ja bila muški dio para u tatinoj košulji i moja šminka se sastojala od nacrtanih brkova. Trebam li uopće naglašavati da mi se nikako nije dopala ta podjela uloga i da sam i ja htjela obući nešto od mamine garderobe i biti lijepo našminkana? Jako dobro se sjećam mame i tete koje su se smijale do suza i izgleda dobro zabavljale dok su nas oblačile i uvježbavale ("Vel'ka repa, mali klin,gazdarica, dajte jaja sim!"), ali baš se nešto i ne sjećam da mi se dopalo to obilaženje vratiju po zgradi s košaricom, a pretpostavljam da su i naši susjedi bili sretniji bez gnjavaže otvaranja vratiju i darivanja maškara. Sjećam se i aktivnosti u vrtiću vezanih uz razdoblje karnevala i crtanja maski na papirnatim škarniclima, ali sve to je ništa prema doživljaju karnevala kasnije na otoku.
Još i danas vrlo živo pamtim prvi Mesopust na otoku. Navikla na nevino dječije maskiranje u vrtiću, bila sam potpuno nepripremljana na buku i kaos otočkog mesopusta, maske kojih sam se plašila, maskiranih koji su urlikali i zabavljali se strašeći djecu, cjelodnevno kruženje mladića na motorima kojima su poskidali auspuhe (ili što već) uz nečuvenu buku, popriličan broj pijanih i na kraju čitanje presude i paljenje tog Mesopusta koji je bio kriv za sve. Dan nakon toga slijedila je Pepelnica i moji susjedi i sumještani ponovno su postajali normalni ljudi. Taj prvi otočki mesopust ostao je prilično traumatično iskustvo, toliko traumatično da sam svih godina kasnije s nelagodom proživljavala te dane kada je izgleda sve bilo dozvoljeno, a pretjerivanje pogotovo.
Nakon odgledanog dokumentarca o Mardi Grasu u New Orleansu pomislila sam da bi bilo zabavno otići tamo i loviti ogrlice, ali čisto sumnjam da bi moj "flashing" izazvao oduševljenje posmatrača i bacanje ogrlica u mom smjeru. Kasnije sam na njihovim internet stranicama pročitala da se oni odriču tog običaja i ne smatraju ga dijelom karnevalske tradicije; dapače, žale se na navalu onih, koji u karnevalu vide samo izgovor za opijanje i pretjerivanje.
Na današnji dan meni je redovno bio bogat, bogatiji nego inače, jer od sutra se ulazi u period korizme sve do Uskrsa. U Napulju i okolici na današnji dan poslužit će Lasagne di carnevale, nakon kojih komotno ne morate ništa jesti do Uskrsa, toliko su kalorične, a postupak pripreme je poput romana u nastavcima.
Prema rimskoj tradiciji danas sam pržila frappe ili chiacchiere kako ih zovu ovdje, a ustvari naše kroštule. Recept je vrlo jednostavan, tijesto se umijesi od 400 g brašna, 2 jaja i jednog žumanjka, 50 g rastopljenog maslaca, malo soli, žlice šećera, 1 dl bijelog vina, 2 žlice ruma (u mom slučaju sambuca romana, liker na bazi anisa) i ribane korice jednog limuna. Rezultat je glatko i elastično tijesto koje treba što tanje razvaljati i nazubljenim kotačićem izrezati oblike. Prže se vrlo kratko u zagrijanom ulju i posipaju šećerom u prahu. Ovako je to prije kojih sat vremena izgledalo u mojoj kuhinji:
Da, zapravo je to opijanje i pretjerivanje naporno... Valjda ljudi u karnevalu skidaju maske koje nose kroz cijelu godinu. ;)
Ali, kao što već rekoh, svaka izlika za dobru klopu je dobra. ;)
Bojim se da mi ni korizma neće pomoći u skidanju kila. ;)