Imala sam najbolju namjeru jednim postom predstaviti Olevano Romano, rodno mjesto moga muža u kojem žive njegovi roditelji u jednoj od starih kuća u povijesnom centru, mjesto pored kojega je i naš maslinik. Olevano je posljednje mjesto u rimskoj provinciji, sljedeće je već u provinciji Frosinone. Poznato je još od rimskih dana, antički Olibanum, dobio je ime sigurno po proizvodnji ulja (oleum), s pejzažem kojeg stoljećima obilježavaju maslinici i nasadi vinograda. Po  nekadašnjim rimskim gostionicama služili su vino u rinfuzi ili sa Castelli Romani ili iz Olevana. Crno vino koje se proizvodi u Olevanu zove se Cesanese i zahvaljujući mladoj generaciji vinogradara koji su se posvetili postizanju kvalitete umjesto količine, vino je dobilo oznaku DOC (kontroliranog porijekla). Prije par godina jedan od njih je i nagrađen na sajmu u Veroni, nakon čega se boce iz njegovog podruma skupo prodaju na svim stranama svijeta. Takva proizvodnja daleko  je od one, kojom se bavio moj svekar, koji je prodavao u rinfuzi rimskim gostioničarima, s kojima se stalno nadmudrivao; ne samo da su htjeli vino po najnižoj mogućoj cijeni, nego su i nastojali varati važući bačve u kamionu napunjene vodom, koju su naravno praznili prije nego su došli puniti vino. Na taj način su ga samo jednom uspjeli prevariti za skoro 300 litara vina. Poučen tim iskustvom svake godine kada je gostioničar dolazio po vino dan prije bi na svakoj bačvi od 1200 litara, oko 150 zamijenio vodom, a vino je bilo takve kvalitete da se nije niti osjetilo. Gostioničar je bio sretan što je uspio svake godine prevariti moga svekra, a moj svekar je svojom dobrodušnom i "naivnom" facom pozivao da po vino svakako dođe i slijedeće godine.

Blizina Rima i karakteristični pejzaži, učinili su od Olevana i nezaobilaznu etapu u svijetu slikarstva, krajem 18. i polovinom 19. stoljeća. Mom suprugu je bio posebni doživljaj u Louvreu naći sliku s pejzažem rodnog mjesta nastalu pod kistom Jean-Baptiste Camille Corota, a Olevano su oslikali i njemački slikari Joseph Anton Koch, Friedrich von Olivier, Franz Horny. I danas njemački studenti umjetnosti dolaze na tromjesečni boravak u Olevano, na tragu navedenih slikara. U periodu između dva rata rimske dobrostojeće obitelji dolazile su u Olevano skloniti se od ljetnih vrućina, tako sam u memoarima Alberta Moravie našla da je i on kao dijete ljeti boravio upravo u Olevanu.
Htjela sam opisati sve njegove uske uličice u povijesnom centru, kuće na kojima ne vidiš gdje koja završava ili počinje, toliko su nadograđivane tokom stoljeća, a u prizemlju kojih su se nalazile nekada štale, u kojima su boravili konji i magarci s kojima su išli raditi u svoje vinograde i na polja i na leđima kojih su donosili drva za ogrijev ili obrano grožđe jer su i podrumi bili pod kućama od kojih je većina sagrađena na živoj stijeni. Te uličice su toliko uske da ne postoji drugi način odvoza smeća od ovoga:
Upravo ta moja želja da poslikam ono najsimpatičnije i najreprezentativnije u Olevanu, dovela me u situaciju nakon koje im uopće ne želim praviti reklamu, ljutnja me još nije prošla. Već onog dana kada sam vidjela zabranu igranja loptom (navodno je gospođi koja je na tom uglu stanovala, užasno smetala dječja buka i loptanje, toliko , da je prije desetak godina postigla kod općine izglasavanje takve zabrane), trebala sam naslutiti da stanovnici povijesne jezgre nisu među najsrdačnijima na svijetu.

U Olevanu je unatrag par mjeseci uvedena obaveza recikliranja i ne postoji drugi način od organizacije odvoza smeća po određenim danima. Tako određenim danima u tjednu moraju pripremiti papir, drugima plastiku, biološki otpad se odvodi svakodnevno, ali mora biti pripremljen na definirani način, inače će smeće ostati pred kućnim vratima s crvenom trakom na kojoj je odštampan tekst da smeće nije u skladu s normom. Kao i obično, uvijek se nađe netko tko takvim odlukama nije zadovoljan i povremeno se stvore nakupine smeća, dovoljno je da netko ostavi prvu vrećicu, ubrzo će ih biti nekoliko. Moja nesreća je da sam se na par trenutaka zaustavila upravo pored jedne takve nakupine odbačenih vrećica. Htjela sam uslikati prekrasno obnovljenu kuću dugogodišnje prijateljice moga muža, ujedno lokalne umjetnice Fiammette. Kada je obnovila kuću i u njoj napravila školu slikanja i izložbeni prostor, na jednoj niši, nekada zazidanom prozoru, postavila je svoj rad, ulje na drvu, mladu djevojku koja znatiželjno i s osmijehom gleda kroz prozor. Toliko je dobro uklopila taj rad da nam je svima u početku spontano dolazilo pozdraviti ju. I dok sam tako slikala kuću, nedaleko do mene, zaustavila se gospođa, koja se mimoišla sa mnom i koju sam uredno pozdravila, iako pojma nemam tko je (pristojnost tako nalaže, pogotovo kada se mimoilazimo u uskim ulicama) i započela priču sa ženom i muškarcem koji su upravo izašli iz jedne od kuća. Krajičkom oka vidjela sam da pogledavaju prema meni, mislila sam da možda negoduju što slikam nečiju kuću i već sam u sebi pripremala obranu i spremala im se objasniti da mi je Fiammetta prijateljica i sigurno joj ne bi smetalo. Krenula sam prema njima, mlađa od dvije žene mi se obratila, ali ne da me pita zašto slikam nečiju kuću, već da me optuži kako sam ostavila smeće na onoj hrpi! Odgovorila sam joj da sam se zaustavila samo na par trenutaka uslikati kuću, a vrećicu sa smećem nisam niti mogla ostaviti jer ne živim u mjestu i samo sam u kratkoj posjeti. Umjesto da se zadovolji odgovorom, ona je nastavila o smeću i kako se ne smije ostavljati i kako im tamo uvijek netko ostavlja smeće, a onda su oni iz ulice krivi i sve u tom tonu. Produžila sam svojim putem i tada mi je muškarac koji je bio u njihovom društvu opravdavajući se rekao da je starija od te dvije, ona s kojom sam se mimoišla, izjavila kako me vidjela ostavljati tamo smeće! On inače nikada ne bi tako prozivao nekoga na odgovornost, ali kada je gospođa rekla da me vidjela ... Tada sam se naljutila. Najlakše je nekome nepoznatome navaliti krivicu za vlastito smeće i necivilizirano ponašanje. Pored hrpe smeća se slučajno zaustavi nepoznata osoba i naravno da je ona kriva za nered. Nema veze što ju vide da stoji s fotoaparatom u ruci i slika, dovoljno je sumnjiva zato što je nepoznata. Učinila sam tada nešto što je posve neuobičajeno za mene, okrenula sam se i krenula natrag prema tim dvjema ženama koje su se zaustavile ćaskati na mjesnom trgu s fontanom s još nekoliko žena i stala sam pred njih i pitala sam tu stariju gospođu koja je "vidjela" moje smeće kako ju nije sramota, s kojim pravom optužuje samo zato što sam joj nepoznata, toliko joj je dosadno u životu i egzistencija joj je toliko patetično jadna da nema dvije pametne riječi sa susjedima razmjeniti, pa mora izmisliti događaj u kojem će biti glavni akter ... i sigurno sam još toga rekla s nadom da sam ju barem donekle uspjela osramotiti pred tim ženama.

Italiju sam do sada skoro uzduž i poprijeko prošla i  ispunjava me tugom činjenica da je, upravo u rodnom mjestu moga muža, nositi fotoaparat i slikati fasade dovoljno da te proglase odgovornom za krizu s odvozom smeća u Italiji.