Perugia je grad u koji često navraćam, ali koji rijetko imam priliku turistički posjetiti. Sve ono što sam ikada u tom gradu posjetila, učinila sam u pauzi obiteljskih susreta na talijanski način. Za one koji ne znaju kako to izgleda, radi se o cjelodnevnoj posjeti čiji je centar dugački ručak, na čijem kraju imaš jedino želju izuti cipele, otkopčati remen i čekati da želudac probavi sve ono što su te skoro, pa prisilili pojesti. No, nakon 10 godina otkako sam prvi puta upoznala ujaka Salvatorea i ujnu Matilde, konačno znaju da je uzaludno nagovarati me na prejedanje i nekako su se s rezignacijom navikli da Croata jede malo pašte, malo mesa i škafove salate, k tome ništa ne pije, osim vode na sobnoj temperaturi. Srećom po mene, unatoč mojim "stranim" prehrambenim navikama, izuzetno me vole, tako da mi više ne prigovaraju, iako me redovno tužnim pogledom ispituju:"Jesi sigurna da nećeš još malo mesa? Daj uzmi još ovaj komad! Zašto ne jedeš kruh? "... Uglavnom, kad je muž predložio da u subotu odvedemo njegove roditelje u posjetu maminom najmlađem bratu i njegovoj supruzi, pristala sam, ali samo pod uvjetom da poslijepodne iskoristimo za šetnju gradom.

Perugiu već 10 godina obilazim na rate i svaki put odlazim razočarana, s dojmom da ništa nisam vidjela niti posjetila. Unutar grada zatvoren je promet za vozila koja nemaju posebnu dozvolu, ali srećom parking im je dobro organiziran, dok se do centra starog grada dolazi nizom pokretnih stepenica. Kako autom ne možemo do samog centra, a gradski prijevoz im baš i nije savršen, uvijek ostajemo u obilasku maksimalno 2-3 sata, a to nikako nije dovoljno za potpuno upoznavanje i puni doživljaj nekog grada. No, ostaje nam zadovoljiti se i s obilaskom na rate; tako sam jednom obišla Nacionalni muzej Umbrije, jednom Duomo i okolne ulice, jednom sajam posvećen doručku (s kojeg smo se vratili prtljažnika punog dvopeka "Mulino bianco" - nudili su, a mi se nismo sramili uzeti), a ovaj puta smo krenuli u potragu za etruščanskim korijenima grada.
U starom dijelu grada naišli smo na popriličnu gužvu, naime, u nedjelju 7.listopada se po 17 puta održava "Marš mira" od Perugie do Assisija, tako da su u subotu mnogi učesnici tog marša već bili u gradu. Pored toga, održavao se i mali sajam ekološki proizvedenih namirnica, od tjestenine do marmelada.
No, da se vratim na Etruščane.

Etruščanski luk je podignut oko 3 stoljeća pr. n. e. i čini jedna od 7 vrata kojima se ulazilo u grad opasan zidinama. Nakon otprilike 2 stoljeća nakon što je podignut, uklesane su riječi "Augusta Perusia" da bi se slavilo Augustovo osvajanje grada. Perugia je bila pod opsadom 7 mjeseci 40. god. pr. n. e. nakon čega je kapitulirala. U to vrijeme vodio se građanski rat između Oktavijana Augusta i Marka Antonija, čiji se brat Lucije nalazio unutar grada. Prema zapisima Dionija Kasija, znamo da su Lucijeve snage bile brojčano jače i grad dobro opskrbljen namirnicama, a uz to zaštićen zidinama i na dobrom strateškom položaju, na brijegu. Nakon što su njegovi generali u nekoliko navrata poraženi, August je osobno preuzeo komandu i grad je pao nakon 7 mjeseci opsade, uglavnom radi gladi, a porazu je slijedilo pljačkanje i paljevina u kojoj samo hramovi posvećeni Vulkanu i Junoni bivaju pošteđeni njegove osvete. Na kraju, preživjelima je ipak dozvolio da obnove grad pod imenom Augusta Perusia, možda ipak svjestan da je pretjerao u svojoj osveti.
Tokom povijesti etruščanski luk je mijenjao imena, a Gaio Vibio Treboniano Gallo, imperator u kratkom periodu od 251. do 253. god a.d. dodaje nad luk friz s natpisom "Colonia Vibia". General Gallo, koji je na vlast došao u vrijeme "vojne anarhije", perioda koji je bio uvod u propast Zapadnog Rimskog Carstva, bio je potomak ugledne etruščanske obitelji, najvjerojatnije porijeklom iz Perugie. Glave su mu došli vlastiti vojnici koji su prešli na stranu generala Marka Emilija Emilijana.
Luk je napravljen od travertina (vrste vapnenca, koji se najviše vadio u blizini Tivolija), a građen je tehnikom suhozida i još uvijek nepromijenjen svjedoči o povijesti, unatoč manjku cementa i trusnoj zoni Umbrije.

Etruščanski izvor ili bunar, ne znam koji prijevod je točniji, nalazi se u samom centru grada, dubine više od 35 metara i promjera 5,5 m. Napravljen u 3. st. pr.n.e. predstavljao je glavni izvor i zalihe vode u gradu. Kompletno je ozidan s blokovima travertina, na kojima su slovne oznake kao na gradskim zidinama. Danas je pun novčića koje posjetitelji bacaju i obzirom na priličan broj lokacija koje sam obišla, mogu slobodno zaključiti da postoji globalna manija bacanja kovanica u bilo kakvu lokvu, baru, bunar ili fontanu, pod uvjetom da mjesto nije uobičajeno, odnosno da je negdje pod zemljom. Do ovog mostića koji se vidi na slici spušta se stepenicama unutar uskog i vlažnog hodnika.
Nakon još jednog poslijepodnevnog i kratkog obilaska Perugie, počeli smo praviti planove o detaljnom obilasku grada slijedeći put... kao i uvijek unatrag zadnjih deset godina. Za sve ljubitelje čokolade korisna informacija da od 13.-21. listopada počinje manifestacija Eurochocolate, pa ako ste u blizini...