Na slici je posljednji heklani rad moje mame.Moja mama je prekrasno heklala, naučila je tu vještinu u Dalmaciji, negdje 1967-8. godine. Voljela je raditi tankim koncem i svojom omiljenom kukicom koja je imala drvenu dršku. Jedne zime, dok je heklala na svojoj stalnoj poziciji, na stolici uz peć (od čije topline su joj redovno noge poprimale crvenkastu boju) kukica je ostala bez svog vrha. Istrošen trenjem konca koji je godinama provlačio kroz očice, vršak kukice je jednostavno otpao. Nikada neću zaboraviti mamin pogled nevjerice u u kukicu bez vrha i suze na njenom licu, uplakanog lica poput djeteta koje je izgubilo najdražu igračku. Suze su se u slapu slijevale niz njeno lice uz riječi :
-Slomila mi se kukica.
Tada još nisam znala heklati i jedino što sam joj mogla reći je da ne plače, već sutra može kupiti novu, a mama je nastavljala plakati s riječima da takvih kukica više nema.
Mnogo godina kasnije, kada sam jednako očajna plakala za svojim pletaćim iglama bez kojih sam ostala nakon više od 15 godina i nakon svih onih opletenih džempera, razumjela sam u potpunosti koliko je moguće vezati se za kukicu ili pletaće igle.
Mama je imala društvo nekoliko gospođa s kojima je razmjenjivala mustre (igrala sam se uvijek negdje u njihovoj blizini, a kako "mala ionako ne razumije" naslušala sam se jako zanimljivih priča); teta Mira je uvijek imala neki primjerak talijanskih žurnala i onda su kolektivnim nastojanjima pokušale skinuti uzorak sa slabo vidljivih slika. Meni se činilo da se pri tome dobro zabavljaju, sviđalo mi se kako nastaje čipka iz ničega, krug po krug, tako da sam i ja rano poželjela naučiti heklati, ali od lančića nisam dalje stigla.
Na moju veliku žalost nije mama bila ta koja me naučila heklati. Ni sama ne znam koliko puta sam tražila da me nauči i ona mi je redovno na mustri koju je radila pokazivala kako to čini riječima:" To ti je tako jednostavno ... vidiš, ovako i ovako i ovako i to je to". A ja sam nakon tog njenog i "to je to", redovno odlazila naći neku drugu zanimaciju jer mi se činilo preteško to heklanje. Prvih zimskih dana 1985. stanovala sam kod jedne gospođe Mađarice, koju su životni putovi odveli daleko od njenog rodnog Sombora. Nemam pravo iznijeti njenu životnu priču, dramatičnu i tragičnu, ali istovremeno i dokaz da se mnogo toga može preživjeti i unatoč nesrećama održati pozitivan stav i optimističan pogled na život. Uz popodnevne kavice ispričala mi je, ni sama ne znam koliko, događaja i anegdota iz Sombora, tako da mi se čini da bih u tom gradu bila kao kod kuće, iako nikad u Somboru nisam bila. Teta Jelena je prekrasno šivala i plela, ali u heklanju je bila nenadmašna. Navečer je najviše voljela sjesti pred televizor u očekivanju nekog filma ili serije i obilaziti redove kukicom na zadnjem tabletiću koji će postati dio njene kolekcije. Gledati film s njom bio je poseban doživljaj, radnju filma ona je doživljavala na posve svoj način, npr. dok smo gledale jedan film iz ciklusa Claudea Chabrola, mislim da je bila riječ o "Mesaru", na jednoj posebno napetoj sceni, gdje je junakinja u neposrednoj opasnosti, teta Jelena očiju zalijepljenih za ekran izjavi:
-Gospode Bože koja kiša!
Nisam joj uspjela objasnti čemu se smijem - ubojica koji čeka u zasjedi, leš još jedne ubijene mlade žene s kojeg se cijedi krv, junakinja koja nije svjesna opasnosti, a teta Jelenu brine kiša, kao da nam u najmanju ruku počinje ulaziti u sobu ispod balkonskih vratiju:
-Pa jel' vidiš dete kol'ko pada?!
Jednog zimskog popodneva kada sam ju pitala koliko je teško naučiti to heklanje, dala mi je kukicu u ruku, pogodnu za nešto deblji konac i za par sati sam već heklala svoj prvi kvadratić čudeći se koliko je to jednostavno. Teta Jelena je uvijek govorila da nikada nije vidjela ženu koja brže hekla od moje mame i uistinu, u usporedbi s mojoj mamom teta Jelena je bila spora poput puža, ali je zato znala prenijeti tu vještinu na vrlo jednostavan i pristupačan način. Kada sam naučila osnovne bodove u heklanju bez nekog većeg problema počela sam čitati sheme i po njima raditi. Tih davnih godina na kioscima se nisu mogli pronaći specijalizirani časopisi za heklanje, jedan jedini kojeg sam uspjela nabaviti bio je "Burda kukičanje" i sjećam se da sam upravo zahvaljujući tom izdanju naučila raditi i Brišku čipku. Za nedavnog boravka u Hrvatskoj sa zadovoljstvom sam primijetila da se nekada nedostupna izdanja sada i kod nas mogu nabaviti. Više se ni ne sjećam odakle sam sve vadila ove uzorke koje sam s vremenom napravila. Ovdje sada pokazujem samo dio mojih heklanih radova koje sam poslikala jesenas u Hrvatskoj. Neki su i malo zgužvani jer uglavnom borave u vakuumiranim vrećama u ormaru.
Ubrzo nakon što sam naučila heklati počela sam i plesti i kako je pletenje imalo vrlo praktičnu vrijednost za mene jer sam se na taj način mogla jeftino obući, heklanje je palo u drugi plan. Teta Jelena je 1990. otišla za Sombor, ali prije nego je otišla vidjela je sve moje radove koje sam do tada napravila. Tom prilikom mi je darovala kutiju konca koji je kupila, tko zna kada, u Mađarskoj i od kojeg je mislila nešto posebno lijepo napraviti, ali u traženju te posebno lijepe mustre, stigle su je i godine kada više nije dobro vidjela. Za taj konac br 100 morala sam tražiti i posebno tanku kukicu i srećom pronašla sam ju u jednoj rimskoj trgovini, gdje me vlasnica pitala mislim li heklati vlasi kose. 
One koje se bave heklanjem razumjet će zašto sam posebno ponosna na taj stolnjak napravljen koncem br 100 i kukicom 0,50 čija je težina manja od 200 grama. I tako mi je bilo drago kada me teta Jelena pohvalila prije par godina kada je vidjela taj stolnjak:
-Joooj, dete (pri tome razvlačeći e poput svih Lala), što je lepo ispalo!
ah kako ja tebe volim citati :) dugujem ti mail, izvini!
divno je to kad imas nekog ko zna kako da te nauci nekoj vjestini i kad taj pristupa ucenju pozitivno i strpljivo pa ti ne ubije volju na startu!