U zadnje vrijeme sve je manje novih unosa na blogovima koje pratim, vjerojatno utjecaj lijepog vremena, a kako se bliži period godišnjih odmora, mislim da će ih biti još manje (mojih sigurno).
Čitajući neke članke kod talijanskih blogerica, zaintrigirana prepucavanjima i svađama, krenula sam u ekspediciju po meandrima mreže, gonjena isključivo znatiželjom da vidim što je izazvalo tako burne reakcije. Potraga i nije bila tako komplicirana kao što mi se na prvi pogled činilo, još jedan dokaz koliko tragova po mreži ostavljamo, a da možda nismo ni svjesni toga. Na stranu talijanska prepucavanja u kojima mi ni na kraj pameti nije bilo sudjelovati (iako sam se, priznajem, dobro zabavila čitajući), neminovno se nameće razmišljanje o kulturi komunikacije u ovom virtualnom svijetu.

Još i danas se dobro sjećam prve lekcije u forumskoj komunikaciji koju sam dobila od američkih forumašica. Lutajući mrežom u potrazi za više se i ne sjećam čime, naletjela sam na jedan vrlo posjećeni američki forum s velikim brojem kategorija, između ostalih i receptima. Pregledavajući te recepte ostala sam zgrožena općim stilom, prisutnim u gotovo svim receptima, otprilike : "otvori konzervu ovog, dodaj konzervu onog, zalij konzervom juhe, dodaj low fat dressing" i sl. Ne budi lijena, registriram se i otvorim novu temu s pitanjem zašto su onda toliko debeli, kad eto, kuhaju sve low fat i kakva im je to kuhinja kad samo otvaraju konzerve, pa barem juhu nije problem skuhati, ne? Ako sada mislite da je tu krenula haranga na mene, griješite. Časna riječ, bilo mi je neugodno koliko su te žene argumentirano objašnjavale problem debljine, zašto otvaraju konzerve itd., a moje pitanje su jednostavno mogle shvatiti i kao uvredu njima i njihovom stilu života ili najmanje kao provokaciju. Trebam li uopće reći da sam ostala na tom forumu i iako nisam vrlo aktivna, svako malo odem pogledati koja je tema dana. Na tom istom forumu, vrlo pristojno razmjenjuju iskustva i jedna koja u potpisu ima da zahvaljuje Bogu svaki dan što je George W. Bush njihov predsjednik, kao i ona koja u potpisu tvrdi da im je vlada lagala i da se trupe trebaju vratiti kući. Ne jednom se sjetim njih dvije kad krene malo žešća rasprava na nekom od naših foruma, redovno začinjena uvredama otvorenog i prikrivenog tipa.

Inozemni forumi namijenjeni hobbysticama su sasvim druga priča. Nije mi jasno, niti će mi ikada biti jasno, zašto odrasle žene u potpise moraju stavljati kojekakve animirane lutke, slike koje blješte, tickere koji nešto odbrojavaju, zašto im je toliko važno unijeti forumsku poruku ružičaste ili svijetlozelene boje, iskoristiti sve moguće smajliće koji su stavljeni na raspolaganje i općenito koristiti neku zašećerenu varijantu vlastitog jezika. Masakriranje vlastitog jezika je sasvim druga priča, ne znam zašto se to uopće dešava kada danas većina programa za unos teksta nudi i opciju kontrole pravopisa. Zašto dozvoliti da te netko vidi kao polupismenu osobu, a kompjuter ti može pomoći? Iako je žalosna istina da nekima niti kompjuter ne može pomoći.

Unatoč priličnom broju tutoriala (na svakom blog servisu se mogu pronaći), izgleda da nekima to nije omiljeno štivo. Meni su jako mnogo pomogli, jer ja sam u ovu blog avanturu krenula posve nespremna i sve što danas znam, naučila sam u hodu. Savjete sam pratila ne samo u kreiranju kodova, već i one elementarne, npr. kako učiniti blog preglednim, koju pozadinu odabrati da se oči ne umaraju, zašto je bolje izbjeći muziku na blogu i sl. Naravno da svatko ima pravo od svog bloga napraviti ono što želi, kao i od svoje kuće uostalom, ali opet se vraćamo na pitanje veće važnosti forme ili sadržaja. Priznajem da ima blogova koji me svojim izgledom apsolutno odbijaju, ali ipak navratim jer volim pročitati što vlasnici bloga imaju za reći, ali u većini slučajeva preskačem blogove kojima treba vječnost da se učitaju radi toga što su vlasnice naučile kreirati blješteće gumbiće. Na jednom blogu sam se i od srca nasmijala jer je vlasnica stavila gumbić s tekstom "Ne pedofiliji", a ja se pitam čemu to? Ima li negdje normalna osoba koja će reći "Da pedofiliji"? I tu se vraćam na početak priče, gdje je jedna blogerica ne-hobbystica, u želji da pomogne jednoj starijoj članici obitelji koja ne koristi kompjuter, naišla na blogove (talijanskih) hobbystica i s priličnom dozom ironije napravila osvrt na njihove blogove, ali i živote o kojima pišu. Mislim da je mogla i jednostavno zaobići ono što joj se ne dopada, nema smisla kritizirati i gubiti vrijeme na nešto čime se inače ne baviš i to je način koji ja uglavnom koristim. Ali ... i kritizirana blogerica je mogla barem na minutu promisliti o slici koju sama stvara na svom blogu, jer i moj muž, kojeg sam zadužila da pročita nekoliko njenih unosa, je na kraju rekao:"Koga ona to pokušava uvjeriti, nas koji to čitamo ili samu sebe?!"

Moja dosadašnja iskustva na mreži su većinom pozitivna, čak i neugodne epizode pripisujem neiskustvu ili naivnosti onih s kojima sam slučajno došla u kontakt. Koji put pokušavam skrenuti pažnju na neke hoaxe koji mi stižu putem maila, na žalost neki su se i uvrijedili kada sam im poslala dokaze da se radi o hoaxu. Slanje takvih mailova ne bi bilo samo po sebi toliko strašno, da na tim mailovima ne putuju i ogromne količine e-mail adresa, a recimo pošiljatelju ne pada na pamet da ja ne želim da neke osobe znaju za moju adresu (da ne govorimo da su takvi mailovi puni adresa, mana s neba za spamere). Srećom, u zadnje vrijeme je popustila manija slanja .pps fileova, različitih prezentacija s temom ljubavi, prijateljstva, muško-ženskih odnosa i sl., a za kojekakve lance sreće nikad me nije bilo pretjerano briga - ionako sam si već navukla na glavu 1000 godina nesreće jer niti jedan nisam proslijedila.


I na kraju, jučer sam dovršila sampler za Eriku, sada moram u potragu za odgovarajućim okvirom.