Nekada davno, išlo se po nekoliko puta godišnje u šoping preko granice u Trst. Navada koju niti uvođenje depozita nije prekinulo, uz kolone od 20 kilometara tokom ljetnjih mjeseci, kada su "domaći" gosti  koristili priliku da za vrijeme ljetovanja skoče preko granice po modernu odjeću i koji kilogram kave. Ondašnji graničari nisu nimalo olakšavali prelazak, nije im bila tlaka niti razmontirati kompletnu renault četvorku, dok su Tršćani, iako nerado, trpjeli navale naših građana koje su im i donijele ondašnje blagostanje. Znate li da Tršćani danas žale za tim vremenima? Kada su i bofl robu mogli sasvim pristojno prodavati i kada je na gotovo svakom uglu bila trgovina, bilo s odjećom, bilo s obućom i sve pune naših kupaca. Trst je još uvijek grad trgovina, ali ih je daleko manje nego zlatnih 70-tih i 80-tih godina, a Tršćani danas idu u nabavku u susjednu im Sloveniju, gdje im talijanska tjestenina manje košta nego u gradu.

Tih zlatnih godina za tršćanske trgovce ja nisam išla u šoping, sjećam se svega dva odlaska preko granice, 1982. i 1987. godine. Kad nemaš mnogo novaca na raspolaganju, ta obećana zemlja trgovine ti je jednako daleka kao i Amerika, a već sam rekla da sam imala sreću što je moja mama iz hobbyja (ali i potrebe) šivala, dok sam ja kasnije počela plesti. No, zato sam danas vrlo često u Trstu, već jako dobro poznajem grad i kako mi cilj nije kupovina upoznajem ga, onako, čisto turistički. Tokom ljeta kad boravimo u Hrvatskoj dogodi se da moramo plaćati račune i tada obično "skoknemo" preko granice. Svima onima koji su ikada frenetično jurili po Trstu obilazeći trgovine, nastojeći obaviti kupovinu do zadanog vremena povratka, mogu reći da je pravo zadovoljstvo obilaziti grad bez ikakvih obaveza. Još i danas pamtim kada sam prvi put otišla u posjetu dvorcu Miramare, u vrijeme kada još nisu postojali digitalni fotoaparati, tako da su sve slike u skoro zaboravljenom 10x15 cm formatu, a ja nemam skener. Dvorac je dao sagraditi Maksimilijan Habsburški, mlađi brat Franje Josipa, kasnije imperator Meksika, za svoju suprugu Carlottu od Belgije, sa sobama prekrasnog pogleda na morsku pučinu. Jedinstven je glavni gradski trg s pogledom na more i neoklasičnim zgradama koje ga okružuju Piazza Unità D'Italia, kojeg na žalost nisam imala prilike vidjeti osvijetljen u večernjim satima, a kažu da je tada posebno lijep. Trst je i grad tužne prošlosti iz drugog svjetskog rata, kada je u rižari San Sabba bio organiziran logor s krematorijskim pećima. Ove godine se slavi i 100 godina od otrvorenja za javnost Velike Jame (Grotta Gigante), najveće kraške jame veličine da u nju može stati i Bazilika Sv.Petra, ali uvijek u sjeni obližnjih kraških pećina u Sloveniji, Škocjanske i Postojnske. Iako nije u Trstu, jednom prilikom sam posjetila i spomenik poginulima u prvom svjetskom ratu Redipuglia, gdje je upravo jučer (4.11.) bio u posjeti talijanski predsjednik, obilježavajući Dan na koji je završio prvi svjetski rat kapitulacijom Austro-Ugarske.

Po prelasku granice, koje danas više nema, između Slovenije i Italije, obavezno ulazimo u Basovizzu, prvo mjesto nakon granice, iz vrlo slatkog razloga. Odmah s desne strane, nasuprot seoske crkve, nalazi se slastičarnica kojoj se sada, da me ubiješ ne mogu sjetiti imena, ali jedina je na toj strani ceste odmah pored trgovine i u kojoj redovno kupujem slasticu koju prodaju pod imenom "crema carsica". Na licu mjesta pojedemo po jedan dok 4 nosimo "za van". Vrijedi svakog centa, a mislim da košta 1,60 euro komad. Sljedeći put pokušat ću ih zamoliti recept, jer krema u ovoj slastici nije obična slastičarska krema, ima još nešto u njoj, a ne uspijevam odgonetnuti o čemu se radi.
Ovo ljeto, u posjeti jednom tršćanskom prijatelju došlo je i vrijeme ručka. On je inzistirao da nas vodi na ručak tako da nismo htjeli uvjetovati izbor lokala, iako znamo jedan vrlo lijepi restoran na obali s jako dobrom ponudom jela od ribe. Ilario voli jesti meso i kada je pitao jedemo li meso nisam očekivala da ćemo u srcu ljeta jesti sve vrste svinjskih prerađevina (po njegovom izboru) uz kiselo zelje! No, kako sam kasnije doznala "Buffet da Pepi" je mjesto na kojem moraš čekati red za stol čak i usred ljeta, iako ne služe apsolutno ništa drugo osim kuhane svinjetine, svježe i sušene, kobacica, cotechina, zamponea, kranjskih kobasica, uz nezaobilaznu porcinu, kako zovu kuhani svinjski vrat i plećku, pa sušeni špek, glave, hrenovke ... Sve posluženo meso vadi se iz tople juhe i reže u trenutku narudžbe i dok smo čekali red na stol, ni sama ne znam koliko je ljudi ušlo i izašlo s naručenim sendvičem koji su im pripremili istog trenutka pred njima. Po želji na meso vam nastružu i svježi hren, ali ja sam navikla na hren u vidu umaka kako ga je uvijek pripremala moja mama. Čim se koji stol oslobodi konobari ga prebrišu mokrom krpom i već su spremni za novu narudžbu. Priznajem da sam bila više nego skeptična prema lokalu prilično neuglednog izgleda i još skeptičnija kako će mi sjesti kuhana svježa i sušena svinjetina na temperaturi od 30° C na samom početku kolovoza, ali moram priznati da je obrok bio fantastičan. Meso savršeno mekano, kuhani kiseli kupus bio je začinjen kimom, ugodno kisel i okusa skoro, pa domaćeg, a sve to posluženo uz par vrsta kruha. Jedino me senf nije oduševio, jela sam i daleko boljih, iako vele da se radi o Pepijevom receptu po kojem je senf miješan s pivom.
Lokal se nalazi u blizini Piazza Unità D'Italia, u ulici Cassa di Risparmio 3, a osnovao ga je daleke 1897. Pepi Klajnšič zvan "Pepi s'ciavo" i jedno je od onih mjesta na koje se poželiš vratiti ... možda u hladnije vrijeme i ovaj put uz vlastiti izbor dijelova porcine (nisam ljubitelj ni hrenovki ni kobasica). Ovaj buffet je lokalna gastronomska atrakcija o kojoj je čak i New York Times pisao, dajući mu više nego pohvalnu recenziju, pa ako vas put nanese u Trst, odvojite malo vremena, barem za sendvič s nogu kod Pepija.