U utorak prijepodne, dotučena povišenom temperaturom i grloboljom, ležala sam na kauču i s pola oka gledala jutarnji program Rai uno u očekivanju priloga o našem rimskom Knit cafeu. Negdje oko 10.15 ugledala sam poznata lica Olivije, Bena, Ines i Carla, uz još nekoliko nepoznatih starijih gospođa sa svježim frizurama (kak' se šika) za tu priliku pojavljivanja na nacionalnoj televiziji.
Najprije je govorio novinar Roberto Piccinelli, koji sam sebe definira kao "sociologa zadovoljstva", u stalnoj potrazi za novim socijalnim tendencijama, kao i prvog predstavnika štampane riječi koji se bavi na znanstveni način istraživanjem noćnog života (?!). Valjda su zato njegove stranice pune sličica s više ili manje poznatim VIP osobama i najvjerojatnije je upravo radi toga težište njegovog izlaganja bilo na poznatim glumicama koje se bave pletenjem. Uglavnom je pričao o lokalu u New Yorku gdje se organiziraju pletački susreti, dok tri lokala u gradu nisu bila dovoljno zanimljiva, na kraju krajeva, među nama nema VIP osoba. Rocco Falanga predstavljen je kao ekspert u distribuciji prediva, dok sam kasnije saznala da se radi o vlasniku dviju trgovina u gradu, nikako ekspertu kakvim su ga predstavili. Na pitanje koja se prediva danas traže, dao je banalan odgovor o merino vuni, dok je jedno poslijepodne u našem Knit caféu dovoljno da se shvati kako je vuna kao predivo najmanje spominjana. Meni, koja u Knit caféu spadam u one s najdužim pletački stažom, otkriće su nova prediva kojima pletu mlade pletilje (mlade po broju godina ili bolje rečeno mjeseci koliko pletu) i najmanje se govori o vuni. Uz njih sam i ja otkrila prediva od bambusa, soje, svile, viskoze, ručno bojane vune, a "ekspert", pored priče o Winstonu Churchillu koji je pleo, nije spomenuo ništa drugo osim merino vune. Tek pred kraj priloga rekao je par riječi o novim vlaknima koja se počinju koristiti u pletivu, dok među internet pletiljama odavno više nisu novost. Nakon ta dva "eksperta" Carlo je u nekoliko riječi uspio predstaviti lokal i ideju kojom su susreti organizirani, Olivija je uspjela reći koliko je šaroliko društvo koje se okuplja u Knit cafeu, a Ines tek navesti što voli plesti. Voditeljica je bila u svom elementu, nije da se previše očekuje od žene kojoj je glavni uspjeh bilo sudjelovanje u talijanskoj verziji BB, nakon kojeg je misteriozno osvanula na nacionalnoj televiziji (isključivo na osnovu CV i prethodnih postignuća, naravno - samo što nitko ne zna koja su to),ali blago je pretjerala svojim stavom gledanja s visoka na pletenje kao aktivnost za one koji imaju viška vremena i koja (wow!) smiruje živce poput yoge, pa su zato svi koji "u studiju pletu blaženih izraza lica" (?), "ma, gledajte kako smireno pletuckaju" isl.. Tako se obratila Carlu pitanjem plete li čarape za noć i pidžame, dok je on mirno odgovorio kako plete šal za mamu, kada je Carla rekla kako najviše voli plesti čarape, podpitanje je bilo "jel' zato što se mužu stalno prošupljuju", a kada je Ines rekla da plete od svoje jedanaeste godine, automatski je zaključila da zarađuje pletenjem i čudom se čudila što žena radi i plete iz hobbyja. Tri starije gospođe koje su izjavile da zalaze u Knit cafe nikad nisam prije vidjela, a kasnije sam doznala da su i one vlasnice trgovina i sa pletačkim susretima i tom idejom nemaju nikakve veze!
No, najviše me rastužilo što su meni drage osobe ostale razočarane vlastitim nastupom, što su se doživjeli kao dekorativni element i što misle da nisu uspjeli razbiti predrasude o pletenju kao dokonoj aktivnosti i zanimaciji za bakice uz peć. Čitala sam što su napisali nakon te emisije na ravelryju i na blogovima i dok ih ne vidim u subotu, ne mogu ih na pravi način utješiti. U zadanom terminu učinili su najbolje što su mogli, svima su bili simpatični i svi smo ih rado vidjeli na TV, a najmanje je njihova krivica što voditeljicu više zanima što u slobodno vrijeme rade Uma Thurman ili Sarah Jessica Parker. Voditeljica i pozvani novinar raspričali su se o pletačkim lokalima u New Yorku, kao da svaki tjedan imaju priliku isplesti koji red s nekim od VIP i obzirom da kod nas nema poznatih, malo ih je bilo briga znati da u našem društvu ima osoba s po dvije fakultetske diplome, s magisterijima ili osoba koje govore po tri jezika, da ima osoba iz različitih zemalja (strankinja poput mene), različitih životnih priča i koje su se sprijateljile i pronašle zahvaljujući vrlo "banalnom" pletenju!


Ah, čini se da su te naljutili!
Ali tako to obično biva, nikada prave stvari ne budu shvaćene. Glavno je da uvijek ima i onih koji u tome znaju uživati. Ne treba gubiti polet. Neki od gledatelja su sigurno uspjeli prepoznati pravu poruku. :)