Na posljednjem "Tricot Caffè" susretu započela sam s pletenjem kapice za moga muža. Nisam radila po predlošku, već sam sama iskombinirala uzorak, jedino sam nastojala da gotova kapica bude stilom na tragu irskih ribarskih kapica. Ono što me najviše veseli (već sam nekoliko puta istaknula)  u ovom blog iskustvu su kontakti sa ženama koje se bave nečim kreativnim. Jedna od tih kreativnih je i Gordana iz Osijeka, moja vršnjakinja, s kojom bih se sigurno lijepo družila da smo bliže i koja slobodno vrijeme najviše voli provoditi s kukicom u ruci. Njeni radovi su toliko lijepi da zaslužuju biti viđeni, a kako Gordana nema blog i ima krug prijateljica s kojima uživo može razmjenjivati mustre i iskustva  (srećom ne mora poput mene na mreži tražiti tko se bavi njenim hobbyjem), onda ih ja objavljujem. Možda pozitivni komentari i komplimenti njenom radu budu poticaj da ipak napravi jedan svoj kutak na kojem će pokazati što sve zna rukama napraviti. No, ne otkrivam samo na mreži kreativne žene. Loredana je najzgodnija sestrična moga muža (nitko joj ne bi dao 46 godina koliko ima); nije da su druge manje lijepe, ali ona ima ono nešto posebno, tip žene kojoj sve savršeno dobro stoji, koja je uvijek dotjerana - jedna od onih, koja bi se valjda i usred noći ustala bez podočnjaka i savršeno počešljane kose. Srećom, uz njen savršeni stas ide i njena dobra duša, pa iako se pored nje sve žene, uključujući i njenu kćer, osjećaju poput ružnog pačeta, njezina pozitivna i vedra narav učine da u trenutku zaboraviš da si tren prije sa zavišću gledala u njezin dekolte ili prekrasne preplanule noge. Njezin ten u prosincu postaje mi opsesija, jer ja već u rujnu počinjem poprimati izgled bljedunjave Mongolke koju bi trebalo poslati u planine u neki sanatorij na oporavak.

Moj muž je uvjeren da vučem mongolsko porijeklo, pogotovo otkako je u jednom dokumentarcu vidio kako potomci Džingis-kana imaju madež-mrlju na istom mjestu na kojem ga  imam i ja.  Davnih 80-tih  su i češki gosti, u hotelu gdje sam preko ljeta kao srednjoškolka radila, pitali imam li istočnjačko porijeklo i nisu vjerovali da nemam nikakve veze s Kinom ili Japanom.

Moje zimsko bljedilo je redovno povod da me pitaju jesam li dobro, što pogotovo "pogoduje" mojoj hipohondrijskoj naravi i umjesto da sam se do sada već navikla, obavezno poslije ugnjavim muža pitanjima jel' mu izgledam bolesno.

Iako bi netko sudeći po Lorinom izgledu mogao pomisliti da se radi o površnoj osobi, koja na pameti ima isključivo brigu o vlastitom izgledu, ona je tip žene koja sve sama radi u svom kućanstvu i ne znam kako, ali i dok čisti uspijeva izgledati savršeno! Jučer navečer, dok sam plela kapicu, rekla mi je da i ona plete, ali  više voli heklati i onda mi je pokazala ručnike koje je ukrasila i čuva u ormaru za svoju kćer, kao što je i njena mama njoj pripremila prije udaje. Sada kad znam da i hekla, još mi je draža!

... ali zavist na tenu ostaje!