Nagradno pitanje je:"Zašto sam u gradu dok su svi na odmoru?"
Odgovor je vrlo jednostavan, iako je teško razumljiv. Ne razumije ni moj muž, a radi se o njegovoj majci, teško da nepoznati mogu u potpunosti shvatiti apsurd situacije u kojoj smo se našli. Moj Talijan je jedinac, ali nimalo "mammone", izraz kojim u Italiji opisuju muškarca koji bez obzira na godine, ne može bez svoje mame, pa iako možda oženjen i s vlastitom djecom, uvijek se mami obraća za pomoć i utjehu.
U zadnjih 8 godina, kao što normalni ljudi počnu u proljeće pregledavati kataloge i birati destinacije za godišnji odmor, moja svekrva počne pričati o odlasku u bolnicu. Ne znam zašto, ali ona voli tokom ljeta ići u bolnicu, cijelu zimu nikuda ne ide i ne izlazi, a čim vidi prve zrake sunca, počinje nazivati različite specijaliste, organizirati preglede i na sve načine pokušava ući u bolnicu na barem koji dan. Niti ove godine nije bilo drugačije i tako je 13. kolovoza ponovno otišla u bolnicu "A.Gemelli", po njenim riječima da "vidi mora li ići na operaciju kuka (?!), da li se nešto promijenilo u njenom stanju i da joj odrede novu terapiju". Sve to bi imalo neke logike da ona svoju bolest ne vuče više od 20 godina, da u zadnjih godinu dana nije obavila cijeli niz specijalističkih pregleda, koji su pokazali samo jedno, da je ona zdrava 80-godišnjakinja s polimijaligom. Polimijalgija je autoimuna reumatska bolest koja se može pristojno držati pod kontrolom uz određene lijekove, pod uvjetom da se ti lijekovi redovno koriste i tu nastaje problem - moja sveki ne koristi redovno lijekove. Ta situacija je postala toliko simptomatična i apsurdna da ju niti obiteljski liječnik više ne želi slušati, kao i da su svi njeni odlasci u bolnicu posve beskorisni, jer nakon što iz bolnice izađe, svejedno ne koristi propisanu terapiju. Došli smo do zaključka da se ona jednostavno voli pregledavati, ide na rentgen u razmaku od 15 dana, na magnetskoj rezonanci je bila ni sama ne znam koliko puta, još malo i počet će svijetliti u mraku. Njoj su ti pregledi toliko dragi da je nakon svih onih rentgena u svibnju i analiza u lipnju, otišla u bolnicu bez tih nalaza, naravno s namjerom da ih u bolnici sve ponove.
Koji puta, kao potvrđeni hipohondar, gledam ju s apsolutnim divljenjem, mislim, ja i rezultate najobičnije analize krvi čekam s neopisivim strahom, kao da će mi u tom nalazu u najmanju ruku stići smrtna presuda; kod bilo kojeg specijalističkog pregleda ja premirem od straha - za mene pregled nije preventiva, već trenutak da mi "nešto" pronađu, danima prije ugovorenog pregleda meni je mučno, "pilim" se svim mogućim ružnim scenarijima, a ona? Ona naruči frizerku i pedikerku da joj dođu doma, izabere omiljenu vestu, majicu ili što već, sa šljokicama i aplikacijama, uz odgovarajuće svjetlucave naušnice i ogrlice, koordinira cipele s torbicom i onda u ordinaciji dok čeka pregled započne razgovor o svom "teškom i delikatnom stanju kojeg nitko, ama baš nitko na ovom svijetu ne razumije, samo zato što je ona uvijek patila u tišini i nikada se nije žalila". A ja, sakrivena iza svoje knjige (koju uvijek nosim kao način obrane od ordinacijskih razgovora - već sam rekla da sam hipohondar, nije riječ o nepristojnosti, jednostavno moram se obraniti od priče koja mi povećava razinu straha), podižem pogled u nevjerici, upitnici mi iskaču iz očiju i iz pogleda mi se može čitati pitanje:" WTF?! Pa, o ničemu drugom i ne govori po cijeli Božji dan, nego o sebi i pregledima koje je obavila, uključujući detaljni opis i onih od prije 50 godina!"
Koji puta je teško ostati ozbiljan na neke njene riječi, npr:
Ona, plačnim glasom:"Ah, dobro je meni rekla jedna u bolnici da ću ja završiti u invalidskim kolicima jer je moja bolest takva"
Ja:"Tko vam je to rekao? Koji liječnik je dao tu prognozu?"
Ona:"Nije liječnik, nego jedna što je sa mnom bila na odjelu i vidjela je u kojem sam teškom stanju"
Ja:"Pa kada vam je to rekla?"
Ona, obraćajući se mom mužu:"Kad sam ja ono bila u toplicama?"
On, okrećući očima:"Prije 25 godina."
I tako, dok je sveki sa svoje dvije putne torbe otišla na svoj redovni godišnji odmor u "Gemelli", gdje je najzadovoljnija hranom i uslugom, Talijan i ja smo bili prisiljeni ostati u gradu, jer netko mora voditi brigu o njegovom 85-godišnjem ocu, koji je lani u proljeće preživio moždani udar. Pored problema koji su ostali kao posljedica udara, on je i dijabetičar, pa sam s njim imala cjelodnevnu zabavu, od mjerenja razine šećera u krvi do dijetalne kuhinje, a za nesreću, moj svekar je niski debeljko sa zdravim apetitom, poput prosječno aktivnog bauštelca. Moj muž je iskopčao vlastiti napon tako što je cijele dane provodio za kompjuterom (sama sam si kriva što mu skidam te igre), tako da do kompjutera nisam mogla čak i kad sam našla slobodni trenutak van kuhinje. Kada je koji puta progovorio, poželjela sam da trenutačno zašuti, jer koja svrha od lamentacija tipa: "Pored ove vrućine meni zjapi prazna kuća na moru" ... ili "mogao sam pecati na miru, a ne pariti se na asfaltu"...Adrenalin mu dodatno dižu vijesti, u novinama i na televiziji, o starcima koje djeca napuštaju preko ljeta, a mi smo njegove godinama vodili i na more, uvijek naravno nakon njenog odmora u bolnici. Nekoliko puta je opasno testirao moje živce i to u situacijama koje su tražile njegovu intervenciju. Npr. kažem ja njemu da bi se tata trebao otuširati, a on ne dižući pogled s ekrana : "Taaaataaaa, idi se peri!" Naravno, tu ja poludim jer sam se tako i ja mogla izderati, a tati treba pomoći u tuš-kabini i paziti da se ne posklizne, izgubi ravnotežu ...
Od subote smo konačno sami, sveki je izašla iz bolnice sa spiskom novih lijekova i već je počela raditi selekciju među njima, svekar je sretan što je kod svoje kuće gdje nije vruće kao kod nas u gradu, a ja sam vikend manje-više prespavala. Iako sam kolovoz provela u gradu, propustila sam ovogodišnje rasprodaje, kupila sam samo jednu Ferré torbu kojoj jednostavno nisam mogla odoljeti, ali samo zato što je bila snižena za 70%. Uspjela sam pročitati i dvije knjige ( L. Kovetz: "The Tuesday Erotica Club" i C. Matthews: "The Chocolate Lovers' Club", ova druga mi je bila zanimljivija, možda radi čokolade), odgledati 3 sezone "Everybody loves Raymond" (tješeći se da je Debori teže nego meni sa svekrvom poput Marie ), igle nisam ni taknula i nastavljam gledati na nebo bez oblačka koje i danas obećava paklenu vrućinu. Budemo li imali sreće, možda sljedeće godine odluči ići u bolnicu tokom lipnja!?
Lijepa torbica. :) A za ono drugo... strpljen spašen. ;) Nije ni čudo da znaš sve o povijesti one molitve. :))