Prvi put sam se susrela sa porukama gospođe Hume na forumu Marthe Stewart, tražila je recepte za jela s povrćem, koje je imala namjeru isprobati na svom blogu nazvanom "The great big vegetable challange". Ukratko, ženi je dojadilo da se svakodnevno nateže i bori sa svojim sinom koji je odbijao jesti povrće i kada je, po ne zna koji put, izgubila živce nad tanjurom graška, donijela je odluku da nešto konkretno poduzme. Krenula je abecednim redom predstavljati svojoj djeci pojedino povrće, isprobavati različite recepte i nakon što su prošli cijelu abecedu, tokom koje je sin ocjenjivao pojedina jela, avanturu su završili s djecom koja su zavoljela i zelenjavu koje su se prije užasavali i s objavljenom knjigom o tom neobičnom "povrtnom izazovu". Recepte za svako povrće primala je sa svih strana svijeta, čak se i nekoliko poznatih chefova angažiralo da joj pomogne učiniti jela od povrća primamljivija djeci.
Moja sreća je da s povrćem nikada nisam imala problema i unatoč tome moj problem bila je debljina. Kada danas pogledam unatrag, sreća je bila što sam živjela u malom mjestu uz more, ne u stanu u nekom velikom gradu, tako da sam popodneva uglavnom provodila vani kada je vrijeme to dozvoljavalo. Igranje na otvorenom, plivanje od polovine svibnja, sigurno je pridonijelo da se moja težina, iako prekomjerna, koliko-toliko drži pod kontrolom. O tome kako je biti debela curica, mislim da bih mogla napisati stranice, ono što je bilo za mene najbolnije je tumačenje sviju, da je debljina problem volje, jačine karaktera ... svi su pričali o tom nekom "karakteru" kada su mi predstavljali novu dijetu, kojom je tamo neka, u nečijem uredu, skinula tko zna koliko kila. Na kraju, nakon neuspjelih pokušaja s tim bezumnim dijetama koje nisu veze imale s pameću, još manje s nutricionizmom, krajnji neuspjeh je uvijek bio moj, nedostatak mog karaktera da izdržim neku od tih glupih dijeta. Kada kažem glupa dijeta, mislim na dijete u kojima je uglavnom bilo zastupljeno gladovanje ili vrlo limitirana prehrana od nekoliko namirnica.
Moji roditelji se nikada nisu na pravi način bavili problemom moje težine. Nitko se nije nečega odrekao, promijenio način prehrane ili odveo dijete liječniku sa željom da se problem debljine riješi. Ni sama ne znam koliko puta sam čula kako "mala voli jesti", "još je u razvoju", "a što bih joj ja, ne mogu joj zabraniti da jede", "kada i sakrijem, ona pronađe gdje sam sakrila" i da ne nabrajam dalje. U onim rijetkim pokušajima dijete, kolači su se nastavljali peći, samo što sam ja "trebala biti karakter", kao što sam trebala biti karakter i jesti nešto drugo, dok su ostali ljeti, kada nam je uvijek bila puna kuća, jeli što im se prohtije.
Kada danas vidim debelo dijete, uopće ne mogu opisati koji bijes me spopadne, ali ne na dijete, već na njegove roditelje. Niti jedno dijete ne postaje debelo samo od sebe, već se deblja jer ga pogrešno i previše hrane! Odrasli debeli imaju mogućnost riješiti svoj problem na način na koji misle da je to najbolje. Mogu na dijetu, koliko god glupava ta dijeta bila, mogu se početi hraniti po pravilima i mijenjati pogrešne navike, mogu se podvrći nekoj od operacija koje za posljedicu imaju smanjivanje težine ... dijete sve to ne može, dijete jede ono što mu roditelji pripreme. Netko može sada reći da djeca sama odu kupiti kojekakve grickalice, slastice ili junk food, ali ako od prvih dana hranite djecu pravilno, neće imati potrebu kupovati smeće. Kada je kćer sestrične moga muža ušla u pubertet s prekomjernom težinom (jedna od onih sa zdravim apetitom koja je voljela jesti više tjestenine u umaku, a manje salate i povrća) i odvedena liječniku, njezina dijeta postala je dijeta cijele obitelji; onog dana kada su na meniju bili pileći bataci prženi na naglo uz kuhane mahune, isto to su jeli i njeni roditelji. Na njihovom primjeru sam vidjela što znači pomoći djetetu da skine višak kilograma. Prateći propisane menije odviknuli su se svojih pogrešnih navika, naučili se vagati tjesteninu (a ne kuhati količinski odokativno i onda pojesti više nego treba), a što je najvažnije, pomogli su kćeri da smršavi bez trauma.
Nije mi bila namjera pisati o dijetama ili pravilnoj prehrani, svatko odrastao ima pravo odlučiti za sebe, ali neki dan u novinama čitam o još jednom istraživanju po kojem je 41% djece na Siciliji s prekomjernom težinom. Prije nekog vremena objavljeno je istraživanje na nivou Europe s poraznim rezultatom, po kojem su mali Talijani najdeblja djeca u Europi, čak 36% je prekomjerne težine. Slijede ih mali Španjolci i Grci, dok su mali Francuzi u svega 19% slučajeva preteški. Ne znam kakvi su podaci za Hrvatsku, ali po onome što ljeti vidim na moru, sve je više debele djece. Dok sam ja sa svojim viškom kilograma prije tridesetak godina bila rijetkost na plaži, danas, gledajući djecu na plaži, žalim što sada nisam 10-godišnjakinja, prištedjela bih si brojne neugodne situacije, mislim da bih čak prošla nezapaženo.

Talijanska mediteranska prehrana uzeta je za primjer zdrave prehrane kod Svjetske zdravstvene organizacije, pa je sasvim logično pitanje zašto su onda Talijani sve deblji, uključujući i djecu? Odgovor je vrlo jednostavan: ne samo da su se posve udaljili od temeljnih postavki mediteranske kuhinje, već i jedu količinski previše. Većina Talijana sasvim pogrešno interpretira vlastitu kulinarsku tradiciju, kao onu koja obavezno na stol iznosi "primo" (prvi tanjur) u vidu tjestenine ili rižota i nakon toga "secondo" (kao naše glavno jelo), obično mesno jelo s prilozima od povrća, nakon kojeg slijedi voće. Tako se nekada jelo u svečanim prigodama, dok je svakodnevna kuhinja po sjećanjima moga muža i starijih članova njegove obitelji, bila bazirana na "minestrama" (minestronima) - juhama od povrća i leguma uz dodatak tjestenine, recimo i kod nas poznati paštafažol. Vrlo rijetko su u te guste juhe dodavali koji komadičak mesa, tek toliko da zamiriši. Umjesto današnjeg "secondo" ili glavnog jela od mesa, jeli su se sirevi, različiti omleti (frittate), punjene pogače, dok je meso na stolu bilo uglavnom samo blagdanom, a svinja koju su pred zimu ubijali trebala je dostajati do sljedeće zime - baš kao i kod nas nekada. Iako u mnogim dijetama kao po pravilu odmah sa jelovnika izbace tjesteninu, to se čini posve nepotrebno. Tjestenina je korisna i zdrava namirnica, problem je koliko će se količinski tjestenine pojesti i u kojoj kombinaciji. Širom Italije, danas su prvi tanjuri tjestenine uglavnom pretrpani, ne može se pojesti 100-120 grama tjestenine i nastaviti s ručkom; takva količina tijesta je više nego dovoljna za samostalni obrok uz bogatu salatu.
Istraživanja koja su provedena na uzorku od 45.000 djece u Italiji pokazala su još nekoliko negativnih činjenica: 10% djece ne doručkuje ujutro i jede količinski više na ostalim obrocima, 60% se ne bavi nikakvom fizičkom aktivnosti i isti postotak djece provodi 2 i više sati pred televizijskim ekranom svaki dan. No, vrlo je zanimljiva i činjenica da je svega 19% francuske djece prekomjerne težine. Gospođa Hume je dala vrlo zgodno objašnjenje na svom blogu, opažajući ponašanje francuskih roditelja koja svoju djecu odgajaju za nove okuse. Svako francusko dijete u restoranu dobiva dječju porciju istog onog obroka koji jedu roditelji, naravno bez pikantnijih začina ili alkohola, od malih nogu se uče jesti i uživati u rukoli, artičokama, poriluku i da ne nabrajam dalje povrće.

Neki dan sam kupila, prvi put ove jeseni, "broccolo romanesco" kako ga ovdje zovu, zeleni karfiol s cvjetićima u vidu stožaca. Dovoljno je oprati ga, iskidati na manje cvjetiće i staviti kuhati, pazeći da se ne raskuha. U istoj vodi, kada se izvadi karfiol, nakon što ju posolite, skuhati bilo koju kratku tjesteninu 70 grama po osobi. Na malo maslinovog ulja zažutiti češnjak koji ćete onda izvaditi i baciti, malo ljute papričice, samo ako volite šarf i onda na to baciti karfiol, koji ćete kuhačom razbiti na manje komade, lagano posoliti, poklopiti i ostaviti  još par minuta na laganoj vatri dok se tjestenina ne skuha. Skuhanu tjesteninu ocijediti, pomiješati s karfiolom, ako vam se učini preskuho, dodati par žlica vode od kuhanja tjestenine, dodati bogatu žlicu parmigiano sira, sve promiješati i odmah poslužiti. Ovo jelo kod mene se jede kao "primo", ali nitko vam ne priječi da ovako pripremljenu tjesteninu s karfiolom poslužite kao prilog.