Pročitah negdje da, kad je o viđenju umjetnosti riječ, postoje oni koji umjetnost razumiju i oni koji ju doživljavaju. Ja sam definitivno u kategoriji onih koji doživljavaju, dok razumijevanje i znanje nastojim dopuniti koliko je to moguće svakom novom izložbom ili posjetom muzeju. Moj cilj ove nedjelje bio je muzej "Scuderie del Quirinale", gdje su prije tjedan dana otvorili izložbu pod naslovom "19. stoljeće" (Ottocento, Da Canova al Quarto Stato). Izložba mi je bila posebno zanimljiva jer iskreno priznajem da ne znam mnogo o talijanskim slikarima i kiparima toga perioda. Dok su talijanski kompozitori 19. stoljeća poput Rossinija, Donizettija, Verdija i Puccinija postali svjetski poznati, a njihova djela pojam talijanske kulture i talijanski prilog svjetskoj kulturnoj baštini, svega par slikara tog perioda doseglo je svjetsku slavu i priznanje za svoje stvaralaštvo. Jedan od tih je kipar Antonio Canova, slikari Giovanni Boldini i Francesco Hayez, dok su za mene djela do tada nepoznatih imena poput Silvestro Lega, Odoardo Borrani, Michele Cammarano, Signorini, Celioni bila oku ugodno otkriće. Ljepota ovakvih tematskih izložbi je što se na jednom mjestu sakupe djela iz različitih muzeja i privatnih zbirki iz zemlje i inozemstva, pa u jedno poslijepodne možeš vidjeti djela koja su inače ili predaleko ili nedostupna pogledu javnosti.
19. stoljeće je i stoljeće stvaranja ujedinjene Italije i ne mogu izbjeći komentar moga muža: "A i taj Garibaldi nije imao pametnijeg posla ..." pred slikom naslova "Garibaldi pred ukrcavanje na brod u Genovi prema Siciliji", Gerolama Induna. Iako je politički to stoljeće bilo izuzetno značajno za Italiju, među izloženim radovima dominirale su scene građanske svakodnevnice, od pjevanja uz klavir, škole plesa, šivanja crvenih košulja, doručka u vrtu, do ozbiljnijih situacija poput bolesnice koja na svježem zraku gleda svoju posljednju jesen, portreta umirućeg Mazzinija, melankonične djevojke, kao i nezaobilaznih tema iz grčke mitologije, ženskih aktova, ali i scene života na selu i romantičnih pejzaža.
Slike se mogu pogledati i na službenim stranicama muzeja, ali kako se slike vide jedino ako je browser IE, dozvolila sam si slobodu napraviti slide sa njihovim slikama.
Kompletni postav izložbe meni se izuzetno dopao, ne samo radi teme, već općenito radi perioda romantizma koji mi je i u književnosti bio vrlo drag (iako umjetnički školovaniji od mene ponekad na taj period gledaju svisoka), ali razgledavanje u miru jednostavno nije bilo moguće. Cijela izložba zaštićena je zvučnim senzorima, čim se netko malo više približio nekome od izloženih djela prostor se ispunjavao iritantnim "bipbip" zvukom. Takva zaštita je uobičajena i njoj se nitko nije čudio, ali problem je bio u nedostatku prostora za normalno razgledavanje slika od kojih su neke i poprilično velikih dimenzija. U povremenom naguravanju pred slikama, posjetitelji su nehotično ulazili u zonu zaštite i alarm se svako malo oglašavao. Dešavale su se i neugodne, ali razumljive situacije, gdje smo jedni drugima nenamjerno zaklanjali vidik i vrlo brzo smo shvatili da moramo paziti i tko nam je za leđima - hodajući natraške da bismo bolje vidjeli sliku, sudarali smo se s onima koji su isto činili pred slikom na suprotnoj strani. Sve skulpture su bile postavljene tako da se oko njih nije moglo kružiti i sagledati ih u potpunosti, a meni nije pravi doživljaj skulpture navirivanje s jedne i s druge strane da dobijem potpuni dojam o radu. I dok smo problem sa slikama još i nekako uspijevali riješiti i pogledati, pazeći pri tome da se ne sudaramo, ne smetamo i ne ulazimo u prostor alarma, problem sa skulpturama je bio skoro nerješiv i doživljaj definitivno nije bio potpun. Cijena ulaznice bila je 10 euro, nešto viša od prosječne muzejske ulaznice i ne kažem da izložba nije bila vrijedna tih novaca, ali cijeli Louvre se plaća 8,50, D'Orsay 7,50, a za ovih 130 djela čak 10 euro! Na stranu i ta cijena ulaznice, ali audio-vodiče su naplaćivali 4 euro, odnosno 6 euro za set za dvije osobe! Za moj pojam, uz tako visoku cijenu ulaznice, za audio-vodiče su mogli tražiti neku simboličnu cijenu, tek da pokriju troškove baterija, pogotovo što sam na nekim izložbama takve vodiče dobivala na korištenje u sklopu cijene ulaznice.
Inače, moji pletački susreti se održavaju gotovo svake subote. Pored čaja i kolača, malo pletenja i puno razgovora, vrijeme proleti, ali o tome jednostavno nema smisla pisati. Pogotovo što smatram da razgovore i povremene intimne ispovjedi nemam pravo prenositi, čak niti u anonimnoj formi. Ne jednom, na pamet mi je pala knjiga "Klub ljubitelja čokolade", u kojoj se prijateljice svaki put odazivaju na poziv kada neka od njih proživljava krizu i uz čokoladu se nastoje oraspoložiti. Ovi susreti postaju nešto vrlo slično tome, samo bi naslov trebalo promijeniti u "ljubitelje pletaćih igala". Na svakom susretu upoznajem i neko novo klupko vune; ove subote po prvi put sam u rukama imala predivo od bambusa i viskoze, prekrasne boje i nevjerojatne mekoće, dok sam prošli tjedan bila u napasti kupiti čisti kašmir i samo me loš izbor boja spasio od impulsivne kupovine. Kad sam već kod pletenja, končana vesta boje lososa je završena, oprana i sada se suši. Sliku ću postaviti za koji dan.
Prezahtjevan sam. Meni je teško na izložbama. Već sam kao turist težak jer me smetaju turisti tamo gdje ja dođem. Na izložbama bih volio gledati slike u miru, bez sudaranja s drugim ljudima. Kad vidim ovakve službene slike, onda zavidim fotografu koji je mogao snimati dok je muzej zatvoren za posjetitelje.