Kad voliš hodati i zavirivati u sakrivene kutke, turistički možda ne najzanimljivije, ali one, koji će ti dati ideju kako se živi u nekom mjestu ili gradu, tada je kiša tvoj najveći neprijatelj. Pod kišobranom ne možeš ništa posebno vidjeti i umjesto da se izgubiš medju stanovnicima dotičnoga grada, postaješ upadljiv upravo po činjenici da hodaš uokolo pod kišom, dok su svi u zatvorenom i ne izlaze ako baš ne moraju.

Vozeći se duž obale, na jednom mjestu poslije Otranta, vidjeli smo ogromnu količinu morske pjene koja se diže u zrak i naravno da smo povučeni znatiželjom morali pogledati o čemu se radi. Vjetar je nemilice puhao, ali barem je kiša stala na kratko vrijeme. Privučena istom scenom, zaustavila se i jedna nizozemska obitelj, čije je troje djece odmah krenulo prema rubu litice, skačući od kamena do kamena, oduševljeni valovima koji su se, duboko dolje, bučno razbijali o stijene. Jedan stariji ribar, koji se cestom vraćao iz lučice gdje mu je vezana barka, zaustavio se i izašao iz auta, uznemiren ponašanjem te djece i činjenicom da su opasno blizu rubu litice. Obratio se meni, koja sam čekala da Talijan poslika sve sto je naumio i počeo me uvjeravati da moramo intervenirati i reći im da se udalje jer je opasno. Bila mi je dirljiva ta njegova briga za nepoznatu djecu, ali sam mu rekla da ništa ne mozemo učiniti, jer ta djeca imaju roditelje, kojima izgleda, nimalo ne smeta što im se djeca zabavljaju na litici skliskoj od kiše. Stari ribar je idalje inzistirao da tko će ih spašavati ako padnu u more, razbit će se o litice, on to zna, on živi od mora i na kraju je klimajući glavom sjeo u svoj stari auto i otišao. Pokušala sam na tom mjestu pogledati dalekozorom na pučinu, gdje sam vidjela brod koji plovi prema Otrantskim vratima, ali tih nekoliko minuta skoro mi je izazvalo morsku bolest, toliko se brod dizao i spuštao na valovima.


Kad pada kiša lijepo je u planu imati posjet, recimo, jednoj kraškoj špilji. Grotte di Castellana nalaze se u blizi istoimenog mjesta i predstavljaju neizbježnu metu za one koji posjećuju jug Italije. Radi se o kraškoj špilji ukupne dužine nekih 3 kilometra za čije se postojanje oduvijek znalo, ali tek je 1938. počelo istraživanje iste. U narodnom vjerovanju veliki otvor u krasu, koji je dao naslutiti da se ispod kriju podzemni hodnici, bio je ulaz u mračno i mistično podzemlje, nikako ulaz u jednu lijepu pećinu, ostatak korita podzemne rijeke. U taj otvor stoljećima su bacali otpad, od umrlih životinja do ostataka prerade maslina, tako da je prvi istraživač te pećine do dna sišao preko stoljetne nakupine smeća. Danas se u tu podzemnu špilju spušta stepenicama, a na površinu vraća liftom. Cijeli obilazak traje skoro dva sata, obilazi se isključivo pješice i kako je pećina samo s jednim otvorom, ulaz je ujedno i izlaz. Čuti na samom početku da ulaziš u pećinu bez izlaza nije mi bilo baš ugodno, počela sam osjećati one tako poznate leptiriće u stomaku, nagovještaje panike, sasvim bespotrebne, koliko i besmislene i skoro sam se okrenula i izašla van. Onda sam vidjela jednu ženu koja je s naporom hodala, kao oni koji su pretrpjeli moždani udar i bilo me sram, toliko, da sam duboko udahnula i krenula u razgledavanje, sve do posljednje Bijele špilje. Djevojka koja je vodila našu grupu, izuzetno je lijepo objašnjavala sve vezano uz pećinu, porijeklo naziva pojedinih dvorana, geološke formacije i iskreno, nismo se ni okrenuli, a vrijeme je tako brzo prošlo. Mjestimično je zrak bio vrlo zagušljiv, temperatura od stalnih 17° C i uz prilično veliki postotak vlage, ali uvijek mi je na pameti bila ona žena koja je s naporom hodala čvrsta u namjeri da i ona vidi špilju.

Postojnska jama mi je oduvijek bila mjerilo i predodžba kraške pećine, svojom veličinom (i količinom zraka) je superiorna Castellanskoj, ali ipak imaju nesto zajedničko. Čovjek koji je prvi istrazio Castellansku bio je Franco Anelli, tada direktor Postojnske jame, jer Postojna je od kraja I svjetskog rata do talijanske kapitulacije bila dio Italije. Nakon rata preselio je svoje djelovanje u Castellanu koja je postala centar istraživanja talijanskog krasa i Grotte di Castellana jos uvijek se istražuju.
Unutar same pećine zabranjeno je slikanje i snimanje, a čak i na službenom sajtu nisu postavili fotografije. Takav pristup nije mi posebno simpatičan, razumijem da flashevi mogu smetati u unutrašnjosti špilje, ali nije mi jasna politika da je netko obavezan kupiti CD sa slikama ako želi uspomenu. Uostalom, slike unutrašnjosti na njihovim službenim stranicama trebale bi privući posjetitelje, jer ako vidiš koliko su lijepe te prirodne skulpture, imaš i želju vidjeti ih u živo, dok ovako, možda netko i odustane misleći da ionako ništa posebno neće vidjeti. Ipak, ako nekoga zanima još par slika može pogledati ovdje.