... kažu u Rimu ili četvrtkom njoki, rekli bismo mi. Znam da je pravilnije nazvati ih valjušcima od krumpirovog tijesta, ali oni su kod moje mame uvijek bili njoki, pa su tako i za mene.
Već duže vrijeme pokušavam pronaći porijeklo te sintagme, pitala sam Rimljane, tražila po internetu, po kuharicama, ali nigdje nisam uspjela pronaći objašnjenje zašto baš četvrtkom njoki? Zašto ne ponedjeljkom ili srijedom? I unatoč tome što mi nitko nije znao ništa pametno reći o njokima četvrtkom, uporno su mi ponavljali "giovedi gnocchi". Činjenica je da su nekada, a ponegdje još i danas (upravo da bi se održala tradicija), rimske gostionice, pogotovo trattorije u starom dijelu grada, pred ulazom na crnim pločama kredom ispisivali "giovedi gnocchi sabato trippa" ili u prijevodu njoki četvrtkom, subotom tripice (fileki), dok se riba petkom podrazumijeva.
Ne znam koliko je točno, ali jedno tumačenje zašto baš četvrtkom njoki mi se činilo logičnim. Naime, nekada se kruh mijesio jednom tjedno, mnoge kuće nisu ni imale pećnice, već su domaćice kruh nosile na pečenje u pekare, ne pekare gdje se inače kruh kupovao, nego pekare koje su nudile uslugu pečenja, tzv. "forno". Kruh se mijesio i pekao za nekoliko dana, obično za cijeli tjedan i onda bi se, da ne bacaju brašno koje je ostalo na radnoj površini, zgnječilo nekoliko kuhanih krumpira, dodalo još malo brašna i sljedeći dan bi se ručali njoki! Kako se kruh obično (tako barem kažu) mijesio polovinom tjedna, eto zašto su se njoki kuhali četvrtkom. Ne znam koliko istine ima u tom tumačenju, ali je jedino na koje sam naišla.
Bilo kako bilo, u Rimu će vam malo tko znati objasniti zašto njoki četvrtkom, ali ta je fraza toliko ukorijenjena i udomaćena u Rimu, da je ogranak stranke Aleanza nazionale organizirao protestnu manifestaciju upravo pod imenom "Giovedì gnocchi", gdje su prolaznicima, ispred osnovne škole "Giulio Cesare", nudili njoke koje su pripremile mame polaznika te škole, potencirajući na taj način tradiciju koje se ne žele odreći. U studenom je organiziran taj protest protiv odluke da se u rimskim školskim menzama jednom mjesečno organizira dan etničke kuhinje. U rimskim osnovnim školama sve je više malih stranaca koji su odrasli na drugačijoj kulinarskoj tradiciji i ideja je bila da se i malim Talijanima ponude neka od jela koja su malim strancima svakodnevno na tanjuru. Gradska uprava je bila vođena dobrom idejom, ali već na prvom pokušaju je neslavno propala. Pored nogometa, kulinarske teme proizvode najžučnije rasprave u Italiji - sjesti za stol s Talijanima nije samo najobičnije zadovoljavanje elemetarne životne potrebe, to je ujedno i prilika za diskusiju o svemu što se na stolu nalazi, a mali Talijani odrastajući u takvom kulinarskom okruženju od malih nogu postaju eksperti što s čime paše, koji format tjestenine odgovara uz koji umak, koji je "pravi" redoslijed iznošenja jela na stol itd ... i zato nije čudno što je pokušaj s etničkom kuhinjom izazvao negodovanje djece i njihovih roditelja. No, da se vratim na njoke...
Što će biti u mom tanjuru obično ovisi o ponudi na tržnici i onome što imam u hladnjaku, no kad počnem razmišljati što bi se sutra moglo jesti, moj muž poput pravog Talijana najprije pita :"Koji je sutra dan?" Pa ako je kojim slučajem četvrtak, odgovor već pogađate, ne? Njoki, naravno! I godinama smo ponavljali isti scenarij, ja okrećem očima, pitam zašto baš četvrtkom i ne nekim drugim danom, tražeći neko logično objašnjenje, a sve to samo zato da izbjegnem pripremu njoka. Ne zato što ih je komplicirano napraviti, nego zato što vrlo malo volim petljati hranu po rukama, a njoke na talijanski način bi trebalo ukrašavati preko ribeža ili na viljušci ili na drvenoj spravici kojoj je jedina svrha upravo ta, da preko nje prevlače njoke, koji će tako izrezbareni bolje pokupiti umak. Otkako je moj muž prihvatio da jede njoke koji će imati oblik malih jastučića bez posebnih ukrasa, konačno sam se predala i u znak predaje izrekla: "giovedi gnocchi" ili u prijevodu "kad si u Rimu ponašaj se poput RImljana" (si fueris Romae, Romano vivito more; si fueris alibi, vivito sicut ibi). I od tada, jednom mjesečno pravim njoke, koji onda završe u zamrzivaču u iščekivanju četvrtka.
Recept po kojem radim njoke, isključivo za četvrtak molim lijepo, ipak smo u Rimu, nije talijanski (u koji ide samo krumpir, sol i brašno) već moj, hrvatski, u koji ide još pokoji sastojak.
Skuhati krumpir (podjednake veličine) u ljusci i kad voda provri, kuhati dalje na laganoj vatri, tako da krumpirima ne popuca ljuska. Izvagati 1 kg oguljenog skuhanog krumpira, zgnječiti (najbolje tiještilicom za krumpir), posoliti, u još mlačan dodati 100 gr maslaca, dva jaja i 400 grama oštrog brašna. Umijesiti i praviti valjuške. Njoke kuhati u slanoj vodi, čim isplivaju na površinu kuhani su.
Začiniti umakom po želji, a ako ste u Rimu obavezno posuti ribanim pecorino romano sirom.
Kada je sezona marelica i šljiva od iste smjese radim i knedle, koje nakon kuhanja posipam preprženim mrvicama i šećerom, a moja mama je radeći nešto veće valjuške iste pržila u ulju, dok su posebno ukusni i hrskavi bili u verziji "hruskavaca", kada ih je prije prženja uvaljala u razmućeno jaje i mrvice. Tako pripremljeni mogu se služiti i drugim danima, ne samo četvrtkom ...
moj muz kaze da se njoki jedu cetvrtkom od fascisma.
prakticki djeca koja su isle u kolonije u toku fascisma u menzi su jeli njoke.
:-D
ljubas i sretna nova godina in anticipo visto che buon natale te l'ho data con ritardo :-P!