Početkom 19.stoljeća emigranti su kretali u Ameriku sa Stazione marittima, ostavljajući za sobom bijedu i glad, nartpani zavežljajima sa svom svojom imovinom i daleko većom nadom da ih s druge strane oceana čeka bolji život. S istog mjesta, krenuo je i Garibaldi sa svojih tisuću na osvajanje Sicilije 1860. godine. Danas sa toga mjesta polaze putnici na kružna putovanja luksuznim brodovima - hotelima. Veliki svjetionik gradsko je obilježje, ujedno i muzej koji je moguće posjetiti jedino subotom i nedjeljom ili uz prethodnu najavu, a kako je glavna atrakcija pogled sa svjetionika na luku i grad, odlučili smo ne gubiti vrijeme, pošto smo grad već nekoliko puta vidjeli s različitih krovova, kao i cijelu luku s morske strane.
Preko puta Stazione marittima nalazi se Palazzo del Principe, nekadašnja rezidencija Andrea Dorija. Uz muzejski pass card koji smo koristili dali su nam besplatni audio vodič (poput I-poda) koji nam je skretao pažnju na detalje koji bi inače sasvim sigurno prošli nezapaženi. Palača je tokom stoljeća mijenjala izgled, počevši od nasipanja terena za cestu koja je vodila prema luci i koja je tako odsjekla palaču od mora do kojeg se dolazilo iz uređenog vrta, do iskorištavanja dijela terena za izgradnju pruge prema Torinu, sve do bombardiranja 1944. godine kada je utjecaj kiše i vremenskih prilika uništio jedan dio freski. Vlasništvo obitelji Doria Pamphilj, zadnjih godina je obnovljena i obnova u nekim prostorijama još uvijek traje. U skladištima su pronađene i velike tapiserije koje je naručio u Belgiji (za poprilično veliku svotu novaca) nasljednik Andrea Dorija, Giovanni Andrea, koje prikazuju pomorsku bitku kod Lepanta u kojoj je sudjelovao. Obnovljene tapiserije stavljene su na zidove za koje su i bile naručene. Pored tapiserija i originalnog namještaja u palači, znamenitost palače su i freske, uglavnom rad Perina del Vaga. Pogled s terase na vrt i more sasvim sigurno je bio ljepši koje stoljeće unatrag dok nije bilo prometne ceste niti zgrada luke, ali i sada je oku bilo ugodan pogled na fontane Tritona, Neptuna i fontanu delfina, restaurirane s mramorom koji blješti svojom bjelinom na suncu. Palaču i sami možete razgledati na ovom linku ili ovom kratkom video zapisu.

Iza palače nalazi se zapadna željeznička stanica Principe (istočna je Brignole), a pred njom spomenik Cristoforu Colombu. Brzinska fotografija za uspomenu i već smo krenuli prema Palazzo Reale. Riječ je o palači koja je tokom povijesti bila rezidencija obitelji Balbi i kasnije Durazzo, a od 1824. godine je i službena rezidencija obitelji Savoia; posljednji stanovnik te palače bio je Vojvoda od Abruzza, Luigi Amedeo Savoia-Aosta. Unutar palače ne samo u potpunosti sačuvani namještaj i dekoracije već i preko 200 slika, uglavnom đenoveških autora (Bernardo Strozzi, il Grechetto, il Baciccio, Domenico Fiasella), ali i radovi Tintoretta, Bassana, van Dycka i Guercina. Moj muž je ostao razočaran posjetom torinskoj Reggia Venaria (video o obnovi), žaleći se kako nema ničeg originalnog unutra, goli zidovi po njemu i uzalud sam ja nastojala popraviti dojam podsjećajući ga da je ta palača do rata bila ništa više nego vojno skladište, opljačkana još za vrijeme Napoleona. Dojam mu nije popravila niti izložba portreta obitelja Savoia niti radovi u vrtu kojem su nastojali vratiti sjaj davnih vremena. Zato sam obilazeći đenoveške palače pored sebe imala oduševljenog posjetitelja koji je poput pokvarene ploče ponavljao kako je "to po njemu pojam palače", "tu se vidi kako su nekada u njima živjeli", a ne kao Venaria u kojoj su "goli zidovi s par posuđenih slika". Imate li na svojim kompjuterima instaliranu Java pogledajte kratki video zapis o Kraljevskoj palači. U Ulici Balbi gdje se nalazi palača je i sjedište sveučilišta. U neposrednoj blizini vrijedi pogledati i obnovljene javne fontane na kojima se nekada prao veš na malom Trgu trougoli di Santa Brigida.

Turistima koji se slučajno zateknu u Genovi i bez vodiča nije veliki problem kružiti uskim ulicama stare jezgre, pogotovo što su putokazi prema znamenitostima dobro postavljeni i vrlo vidljivi, prateći ih ne možete se izgubiti. Potraga za posljednjom palačom na mojoj listi, palazzo Spinola, sasvim neočekivano me doveo do uličica u kojima su, naslonjene na uglove kuća, mušterije čekale lokalne prostitutke. Samo na trenutak ostala sam zatečena, prventveno zato što su bili rani poslijepodnevni sati i što sam pomislila da smo zalutali u neku zabačenu ulicu, u koju će doći samo oni koji traže njihove usluge ili kriminalci, ali kada sam vidjela kako nam u susret dolazi par penzića s vrećicama iz trgovine, mama sa svojim školarcem, nastojala sam i ja ne primjećivati ih. Iako sam se trudila ne gledati, shvatila sam zašto se stanovnici povijesne jezgre žale kako im je prostitucija stigla pod kućne prozore i ne mogu ništa učiniti da spriječe propadanje svoga kvarta, a scene koje sam vidjela sasvim sigurno neće podići vrijednost njihovim nekretninama, dapače.
Palača Spinola postala je muzej 50-tih godina nakon što su braća markizi Spinola palaču i kompletnu kolekciju umjetnina poklonili gradu, pod uvjetom da zadrži originalni izgled koji je imala i obnove dva gornja kata uništena u ratu. Na samom ulazu u palaču nalazi se oslikano obiteljsko genealoško stablo obitelji koje pokazuje povezanost obitelji Spinola sa svim plemićkim obiteljima Genove, tako da se nije čuditi količini umjetnina koje su stoljećima sakupili. Na njihovim stranicama moguće je pogledati umjetnine i palaču u virtualnom touru, a među brojnim slikama talijanskih i flamanskih slikara nalazi se i Rubensov portret Giovannija Carla Dorija. Nakon nevjerojatne količine slika koju sam vidjela u 48 sati obilaska đenoveških muzeja i prije toga crkvi, pravo osvježenje mi je bilo razgledavati porculan. Izložba porculana u palači Spinola pokrila je gotovo sve proizvođače porculana u Europi, kao i uvozni kineski. O porculanu je pisao još Marco Polo opisujući svoje doživljaje u Kini, ali tajnu porculana Kinezi su ljubomorno čuvali, pogotovo kada su porculanom počeli opskrbljivati cijelu Europu. Nizozemci su imali monopol uvoza porculana i kasnije među prvima krenuli imitirati plavo obojeni kineski porculan, kojeg do danas proizvode u Delftu u jednako plavim tonovima. Kinezi su kasnije nastojali zadovoljiti europski ukus, pogotovo kada su i Europljani krenuli s proizvodnjom porculana, u početku mekanog, vrlo krhkog, a kasnije sve savršenijeg. Pored kineskog porculana, njemačkog iz Drezdena i Meissena, očuvali su se i cijeli servisi napravljeni u Capodimonte pored Napulja i oni s oznakom Ginori (kasnije Richard-Ginori) koji su danas na žalost poznatiji po proizvodnji porculanskih školjki, a manje šalica. Kineski stil, unatoč nastojanju da se cvjetnim motivima zadovolji europski ukus, ipak je poseban. Samo Kinezima koji nemaju problema s obrocima u kojima su sastojci i nama neobični organizmi, poput škorpiona ili zmija, može pasti na pamet ukrasiti tanjure kukcima i gusjenicama! Moj muž se rado šali na račun mog dekorativnog minimalizma. Kada vidi nešto za što je siguran da mi se ne bi dopalo kaže "da bi to njegovoj ženi sigurno ispalo iz ruku". Uopće nisam nespretna, ali istina je da mi iz ruku ispadaju predmeti i figure koje doživljavam udarcem u oko, dok sa njih skidam prašinu. Pred kolekcijom čajnika spontano je izvalio: "Vidi koliko bi ti tu stvari trebalo pasti iz ruku!" A meni su se ti čajnici koji su imali i prostor za svijeću koja je trebala napitak održavati toplim baš bili simpatični. U hladnim i dugim zimskim noćima kada nije bilo struje, ne samo da su svijeće održavale toplinu napitka, već su i blago osvjetljavale prostoriju u kojoj bi inače bio mrkli mrak. Netko je noću srkutao kamilicu ili majčinu dušicu za mirniji san, netko metvicu za bolju probavu, dok je nekome i noću najbolje prijao čaj s kojom kapi ruma. Bilo kako bilo, ove porculanske oslikane minijature oduševile su me brojem i različitošću.
Ne znam koliko je nekada vez bio iskreno omiljena ženska aktivnost, a koliko jednostavno dio školovanja ženske djece, kada su sve žene morale znati baratati iglom, što im je bilo dio opće kulture. Činjenica je da je jedan od tih davno napravljenih samplera, na kojem je jedna mlada Engleskinja Sarah Rowland 1839. učila vez, završio u muzeju i to s pravom ako smijem dodati. Nisam mogla ne uslikati i ovaj cvjetni motiv davno vezen goblenskim bodom.
I sa krova palače Spinola moguće je baciti pogled na krovove Genove i luku, ali unatoč tome što smo već na nekoliko lokacija pogledali kako izgleda Genova s krovova i uspinjača, ponovno bi se popeli na krov da vani već nije odavno pao mrak.