Prije nekih mjesec dana, na blogu jedne izuzetno vrijedne talijanske vezilje, naišla sam na poziv da se jave osobe iz Rima spremne pomoći jednoj nedavno doseljenoj Francuskinji. Ta Francuskinja, za koju sam kasnije doznala da se zove Isabelle, na francuskom forumu posvećenom ručnim radovima, tražila je sunarodnjakinje u Italiji za povremeno druženje uz ručni rad i čašicu razgovora. I tako sam uz pomoć talijanske blogerice, francuskog foruma i njenog bloga došla do saznanja da je i ona na mailing listi “Stitch 'n bitch” grupe, samo što do sada nije uspjela doći ni na jedan sastanak. Nedavno, ne toliko loše, koliko razočaravajuće iskustvo, učinilo je da se premišljam da li da joj se javim ili ne.

Već sam u nekoliko navrata rekla da su moja iskustva s prijateljstvima na mreži više nego pozitivna. Zahvaljujući forumima i blogu, upoznala sam krasne kreativne osobe iz različitih dijelova svijeta, nešto što prije nekoliko godina nikako ne bi bilo moguće. Među tim mojim internet poznanstvima, uglavnom je zajednička poveznica neki od vidova ručnog rada. Ponekad se, većinom na forumima, “vruće” teme nastoje izbjeći, jer svi smo odrasli i svjesni da dolazimo iz različitih sredina s različitim životnim iskustvima, (pogotovo) različitim političkim stavovima, ali i vjerom da je mnogo više onoga što nas zbližava od onog što nas dijeli. Ponekad mi se čini da se na taj način uljuljkujemo u neku nerealnu, idealističku sliku svijeta gdje nema konflikta i svađa, ali opet, nije li nam sukoba više nego dovoljno u stvarnom svijetu? Upravo radi toga, stvorila sam si potpuno pogrešan stav da su kreativni “po defaultu” dobri ljudi. No, u svoju obranu mogu reći da nije teško stvoriti takav stav kada se stvaraju internacionalne grupe onih koji vezu ili pletu u humanitarne svrhe, organiziraju prodajne izložbe za neki plemeniti cilj i sl.

Prošli mjesec sam doživjela svojevrsno buđenje iz tog idealnog svijeta. Kreativni su “po defaultu” isti kao i ostatak populacije, nisu ništa bolji (ali niti išta gori). Američka blogerica za koju to nikada ne bih očekivala ( i kojoj sam i suvenir majice kupovala po narudžbi), niti sam sumnjala da ju tako nešto zanima, počela je iz hobbyja snajperom napucavati srne po svojoj lokalnoj američkoj šumi (nakon završenog tečaja i pripreme) - aktivnost koju nikako ne odobravam, čak niti ako planira ubijenu životinju pokloniti za hranu potrebitima. Zgrožena slikama njenog okruglog, nasmijanog lica dok u rukama drži glavu ubijene srne okrenute prema kameri, posumnjala sam u realnu dobrotu tog virtualnog svijeta i sliku koju sam stvorila o nekim osobama koje u živo ne poznajem. Opet, radi jedne trule jabuke ne treba cijelu košaru prevrnuti i zato sam se javila Francuskinji koja traži prijatelje.

Naš prvi susret neslavno je propao, ja sam nepredviđeno kasnila 20 minuta, zahvaljujući štrajku rimskih taksista radi kojih su blokirali promet u centru grada i uzalud sam pješice žurila od Piazze Venezia do Largo di Torre Argentina po vjetru i kiši. Nakon što je prošlo akademskih 15 minuta mislila je da neću doći i sasvim sigurno smo se mimoišle. Srećom, nije mi uzela za zlo što me je uzaludno čekala po kiši i dogovorile smo novi susret, ovaj puta uspješan, u blizini Piazze Navona, a da se iskupim za prošli put, kupila sam joj novi broj žurnala vrlo popularnog u Francuskoj.

Isabelle je prije tri mjeseca doselila u grad, kada je njen suprug počeo raditi u francuskom veleposlanstvu. Ona predaje francuski u okviru njihove kulturne misije i najvjerojatnije će i mene podučavati; mislim da je konačno došlo vrijeme da ostvarim taj davni san o učenju francuskog. Provela sam dva vrlo ugodna sata u razgovoru s njom, malo priče o svakodnevnom životu i prilagodbi na Rim, malo o ručnim radovima i pletenju, malo o Francuskoj i Parizu, kao i Hrvatskoj i Dubrovniku, koji je posjetila prije godinu dana, pričale smo čak i o lovu ... za svaki slučaj pitala sam da se možda ne bavi i time. Isabelle je vrlo jednostavna i draga osoba s dobrim smislom za humor, a njene prekrasne radove možete vidjeti u njenom blog albumu. Uglavnom, odmah nakon praznika vodim ju u obilazak po rimskim trgovinama da joj pokažem gdje će nabaviti platno za vez i vunu za pletenje. Za početak, obzirom da obje gajimo ljubav prema tamnoj čokoladi, odvela sam ju do trgovine “Leonidas” belgijskih pralina. Svaki put kad sama odem do centra, za utjehu i poklon mužu kupujem čokoladu, uglavnom mu kupujem Lindt praline, ali ni Leonidasu nema zamjerke, uvijek rado obnavlja sjećanja na put po Nizozemskoj gdje smo ih prvi put kušali.

Za kraj, da parafraziram Bogarta: ”Isabelle, I think this is the beginning of a beautiful friendship.”