Odavno sam već trebala opisati boravak u Padovi početkom travnja, a kada sam konačno imala najbolju namjeru i zadnju nedjelju u travnju sjela za kompjuter s čašom svježe iscijeđenog soka od naranči, dočakao me crni ekran s onom bijelom crticom što ritmično blinka u gornjem lijevom uglu. Kad sam kompjuter odnijela na popravak, nije me toliko zabrinjavala mogućnost formatiranja koliko me brinulo hoće li se uspjeti spasiti podaci s harda od 150 GB, među kojima su i digitalne fotografije snimljene zadnjih 5 godina. Nakon nekih 10 dana bez kompjutera u kući, kada sam se već počela pretvarati u lošu verziju Marthe Stewart, odlučila sam se suočiti sa svojim strahovima, poslala sam muža po kompjuter u garažu i odlučila sama formatirati preostali hard od 80 GB. Znam da onima koji su odrasli s kompjuterima format C: nije nikakav bauk, ali ja sam generacija onih koji su tek nešto malo pisali programe u BASIC-u za vrijeme studija. Sjećam se vlastite sumnjičavosti dok sam utipkavala taj program koji sam na ispitu pisala (nema šanse da to ikada išta izračuna) i još se više čudila kad je taj programić za izračunavanje standardne devijacije  uistinu i radio! No, pisanje programa sam savladala samo da položim taj ispit i na tome je ostalo, kompjuter me tek kasnije počeo zanimati isključivo s pozicije internet korisnika. Ukratko, da spas svijeta ovisi o mojim sposobnostima pronalaženja passworda u zadnjoj minuti prije finalne eksplozije ili da samo moje sposobnosti pred kompjuterom trebaju zaustaviti rat svjetskih razmjera, valjda je svima jasno da bismo odavno odletjeli u zrak.

Kada je moj pape konačno kupio televizor u boji i zamijenio naš crno-bijeli RIZ  kupljen iste godine kada sam i ja rođena, došao je doma, uključio ga u struju i onda u očaju gledao u ekran pun snijega. Mama mi je pričala ( ja sam bila u gradu u školi) da je skoro plakao od muke i nemoći, ponavljajući da je u trgovini radio i nije valjda da su ga u Trstu prevarili i podvalili mu pokvareni aparat. Programirati taj novi televizor njemu je bila totalna nepoznanica nakon starog RIZ-a kojem je programe mijenjao papagajkama jer se odavno slomio pretraživač kanala. Uzalud sam mu kasnije pokazivala koliko je jednostavno programirati taj televizor, pomalo rezignirano je govorio kako je njegova tehnička kultura na nuli i što je najgore, odbijao je podići ju s te točke. Kada je shvatio da su satovi tehničkog odgoja imali za posljedicu da se petljam oko struje i sitnih popravaka u kući, konačno je dobio pravi argument za svoju nezainteresiranost oko sitnih popravaka - on to nije učio u školi! Sitnim popravcima po kući bavile smo se mama i ja i iskreno, dugo vremena mi je trebalo da se naviknem reći mužu da nešto u kući traži popravak. Mislim da je i njemu jednako dugo trebalo da se navikne da ima ženu koja se razumije u strujne krugove i crta raspored vodovodnih cijevi za kupaonicu. Uče li još to srednjoškolci ili je to bio nauk samo u Šuvaricama?
Dok sam se ja petljala s primary i secundary masterom i slaveom, koje opcije aktivirati, muž mi je tek povremeno virio iza leđa i sasvim sigurno nije razumio što si mrmljam u bradu i koja to tehnička kultura meni neće biti na nuli. Teško da netko od ove djece, kojima je kompjuter u kući jednako običan aparat kao što je meni bio televizor, može razumjeti moju radost kada sam ponovno uspjela spojiti svoj kompjuter na mrežu.

Srećom, prije nego je počela prisilna internet apstinencija, uspjela sam si zapisati jedan recept s bloga Vali koja voli torte. Moj muž jako voli šumsko voće, svježe i u obliku sokova ili đemova i otkako je u trgovni našao smrznuto šumsko voće u vrećici od jednog kilograma, gnjavi me da mu ispečem nekakav kolač s tim. Kod Vali sam našla recept za pitu s borovnicama i uz manje modifikacije ispao je kolač kojeg moj muž naprosto obožava, toliko, da sam mu danas ponovno isti ispekla.
Za razliku od Vali u prhko tijesto sam dodala ribanu limunovu koricu jer imam domaće limune, malu žličicu  Cointreaua i prsohvat soli (koju nikad ne treba zaboraviti u tijestu za kolače) i ispekla ga na 180° C 15 minuta u ventiliranoj pećnici i ostavila da se ohladi. Ohlađeno tijesto premazala sam jednim razmućenim žumanjkom, mali trik uz pomoć kojeg će prhko tijesto ostati zaštićeno od vlage voća, te tako ostati lijepo prhko, a ne razmočeno. Oko 350 gr šumskog voća sam posula s dvije žlice voćnog šećera i malo cimeta, rasporedila po tijestu i zalila smjesom od jaja i slatkog vrhnja. Recept sam poštivala što se tiče količine navedenih sastojaka, ali jaja sam miksala sa šećerom, uz dodatak vanilije, dok nisu udvostručila volumen, tek tada sam dodala ostale sastojke. Liker koji sam i u nadjevu koristila je Cointreau. Kolač sam pekla oko 30 minuta na 180° C. Konačni rezultat je vrlo ukusan i lagan dezert, kojem punjenje u mojoj verziji djeluje poput slastičarske kreme sa šumskim voćem. Na žalost još uvijek nisam u potpunosti savladala fotografiranje hrane, pa slika i nije nešto.