Prošlog tjedna provela sam 4 dana u Firenzi. Dok sam tokom prvog boravka prije 3 godine bila više nego puna pozitivnih dojmova, ovaj puta nije bilo tako. Može biti i da su moja očekivanja bila nešto veća, upravo radi prethodnih pozitivnih dojmova. Bilo kako bilo, Firenze je ovoga puta bila nekako sablasno pusta, turisti tek u tragovima, smeće na ulicama, nevjerojatan broj prosjaka na svakom koraku pred izlozima luksuznih trgovina, u kojima su prodavači vrtjeli palčeve. Jedan od naših prijatelja, koji je između ostaloga radio i kao savjetnik kod Guccija, rekao nam je da je među firentinskim trgovcima zavladala panika. Amerikanci i Japanci, koji su oduvijek bili najbolja klijentela restorana i luksuznih trgovina, ne dolaze otkako je zavladala globalna kriza, a turisti poput mene  sigrno neće u Firenzi ići u kupovinu. Zlatarne na Pontevecchio koje su imale po 4 prodavačice danas zapošljavaju samo jednu, restorani su bili sablasno pusti, čak je i na trgu, gdje je jednako kao i prije tri godine postavljen okićeni bor i vrtuljak, bilo pusto i nikako hladnoća nije opravdanje za tu pustoš. Netko bi mogao posmisliti da nedostatak turista znači bolji tretman onih koji su ipak došli, ali i o tome se može diskutirati. Oduvijek mi je bilo antipatično guljenje turista, kada se tako nešto desi u Hrvatskoj uvijek mi je žao, jer se danas ne radi o samo jednom nezadovoljnom koji se neće vratiti - obično si taj nezadovoljan daje truda obavijestiti sve poznate i nepoznate o svom nezadovoljstvu, a internet daje mogućnost vrlo brze i široko dostupne informacije. Pa, kada me smeta ponašanje nekih neposlovnih ugostitelja u Hrvatskoj, koji su spremni bez imalo obzira oguliti turiste u toku prekratke turističke sezone (bez obzira radi li se o lošoj ili preskupoj usluzi), ne znam zašto bih trebala na jednako guljenje u Italiji zažmiriti. U baru-slastičarnici, na trgu ispred Duoma, sjeli smo popiti popodevni cappuccino jer smo dan ranije kupili u istoj dva kolača, koja su nam uredno stavili na kartonski tanjurić presvučen aluminijskom folijom, zamotali i spakirali u vrećicu i naplatili 2,20 euro. Nije da nisam znala za, po meni neopravdano, podizanje cijene u nekim lokalima ako kavu popiješ za stolom umjesto za šankom, ali da će mi cappuccino umjesto 1,50 euro naplatiti 5 i kolač umjesto 1,10 euro podići na cijenu od 3,50 euro, stvarno nisam očekivala. Zadovoljstvo što sam sjela na 15 minuta umjesto naguravanja za šankom platila sam preko 200% više! To mi se do sada nigdje nije dogodilo i nije riječ toliko o novcu, neću propasti radi te kave, ali radi se o principu i vrlo neugodnom osjećaju da te netko besramno pljačka. Nisam se zato pretjerano čudila kada sam (prvi put uopće) u Firenzi vidjela jedan japanski par kako pred hladnjakom u supermarketu biraju od čega napraviti sendviče.
Razočaranje sam doživjela i u arheološkom muzeju. Taj muzej posjeduje drugu po veličini zbirku staroegipatskih eksponata izloženu na prastari način, u prostoriji natrpanoj kao da si u nekom magazinu, ne u muzeju, loše osvijetljenih eksponata s vrlo rijetkim didaskalijama, a činjenica da je u posjedu ovog muzeja poveća etruščanska zbirka prolazi apsoulutno nezapaženo. Jedan dio muzeja je u procesu obnove, barem tako pretpostavljam, ali egipatska kolekcija vapi za modernizacijom. Odmah po ulazu, jedina svijetla točka cijele ove posjete, bila je izložba radova suvremene umjetnice Paole Crema.
Na nekoliko mjesta u gradu vidjela sam reklame za muzej Stefana Bardinija. Nakon krakte posjete kući-muzeju Siviero krenuli smo prema tom muzeju. U propagandnom materijalu nisam uspjela ništa pronaći o tom muzeju i po meni, sasvim je logično bilo pitanje upućeno djelatnici koja nas je dočekala iza ovećeg polukružnog pulta:"Što je tema postave muzeja?". Odgovor je bio: "Privatna zbirka Stefana Bardinija". Ako sada dodam da si je gospodična pri tome u odrazu staklenih vratiju iza mene istovremeno popravljala frizuru, hoće li moje opaske biti shvaćene kao osobna netrpeljivost prema njoj? Bardini je mogao sakupljati salvete što se mene tiče, niti je zakonom obavezno poznavati postavu muzeja prije nego platiš ulaznicu, pa sam inzistirala na detaljnijem odgovoru:"A tema njegove zbirke je ...?" "On je bio kolekcionista i bavio se antikvarijatom", dobila sam kao odgovor. Zaustila sam postaviti još jedno pitanje, dok se ona idalje bavila svojom frizurom i onda sam se ipak predomislila i izašla - dio od cijene te ulaznice ide i za njenu plaću, što se mene tiče nije zaslužila moj prilog!

No, daleko od toga da mi je radi tih nekoliko sitnica posjeta ostala u ružnoj uspomeni. Ovaj put na ulazu u Galleria dell'Accademia gdje je izložen originalni David, nije bilo niti najmanje gužve. Na miru i vlastitim ritmom šetali smo među skulpturama, a posebno su me se dojmili nedovršeni Michelangelovi radovi, tijela koja se kao u grču nastoje osloboditi zagrljaja mramora. U prostorima galerije bilo je moguće posjetiti i izložbu posvećenu američkom fotografu  Robertu Mepplethorpeu s njegovim radovima, povodom 20-godišnjice njegove smrti.
U prostoru palače Strozzi izložili su radove raznih autora i epoha pod nazivom "Umjetnost i iluzije - remekdjela trompe l'œil od antike do danas". Unutar izložbe nije bilo moguće fotografirati, ali na službenim stranicama je moguće napraviti virtualni tour Ne samo da su uz izložena djela organizatori izložbe dali i kratka objašnjenja ili uvode, jednostavno i razumljivo pisana, tako da je svatko mogao shvatiti razliku između mrtve prirode i trompe l'œil, kao i najvažnije informacije o autorima, već su izložbu dopunili primjerima optičkih iluzija, uključujući Amesovu sobu. Na prospektu izložbe i prva izložena slika bila je "Bijeg od kritičara" katalanskog slikara Pere Borrell del Caso, a nakon nekoliko sati koje smo proveli u razgledavanju izložbe, oboje smo bili vrlo zadovoljni, baš kao kada završiš s nekom jako dobrom knjigom ili odgledaš film koji te se dojmio. Sljedećeg dana vratili smo se pogledati i izložbu pod naslovom "Manipuliranje stvarnošću" i za razliku od prethodne izašli smo zbunjeni ... objašnjenja uz pojedine radove slobodno bi se mogla svrstati u kategoriju intelektualnog pres ... ipanja iz šupljeg u prazno.

Jedina crkva koju sam ovaj puta posjetila, je Orsanmichele sa potkrovlja koje se pruža prekrasan pogled na krovove Firenze, uz posjetu crkvi Sv.Marka na istoimenom trgu. Upravo tih dana Italiju je zahvatio zadnji hladni val, tako da šetnja ulicama dok nas je šibao hladni vjetar baš i nije bila najugodnija; upravo radi toga radije smo kružili muzejskim prostorima, koje sam ionako imala u planu posjetiti. Jedna od postava koja me se ovaj puta najviše dojmila je ona u palači Davanzati koja na prvom katu u staklenim ormarima i ladicama čuva čipke rađene iglom i batićima, porijeklom iz različitih europskih zemalja, od 17.  do 19. stoljeća.  Slike starih samplera rađenih križićima nisu mi uspjele bez fleša, ali sam zato uspjela uslikati nekoliko izloženih čipki. Sve i jednu ladicu sam otvorila i svaku čipku pregledala do detalja, iako niti znam raditi čipku iglom, niti znam raditi s batićima. Nakon palače Davanzati ostala mi je za obići palača Pitti. Kustosi su nam ljubazno izašli u susret i omogućili nam da napravimo pauzu za ručak, iako nije uobičajeno obilaziti muzej na rate. Opisati postav palače Pitti jednostavno je nemoguće, nije čak moguće niti nabrajati slike i autore, toliko ih ima. Jedna od najpoznatijih slika unutar muzeja je Raffaellova "Madonna della seggiola" a pored nevjerojatne količine umjetničkih djela na zidovima, tu je i originalni namještaj, oslikani stropovi i zidovi, prekrasan pogled na vrtove ... Daleko od toga da smo uspjeli razgledati sve što Firenze nudi, ali sljedeće godine u lipnju imat ćemo priliku nadoknaditi propušteno.