"Cime di rapa" mogle bi se prevesti kao repini vršci i uistinu, radi se o skoro cvijetu jedne vrste repe , latinski naziv je Brassica campestris cymosa. Na talijanskim tržnicama može se naći već od listopada sve do kraja travnja, blago je gorkog okusa, ali daleko manje gorka od one koja spontano raste po vinogradima. Tradicionalna jela Apulije su jela siromašnog juga, bazirana uglavnom na povrću koje su proizvodili na ono malo plodne zemlje u kršu i bogatom okusu maslinovog ulja, vrlo sličnog mirisa i okusa našem ulju (kupila sam par litara kao suvenir). Neka od njihovih jela izgledom i okusom podsjećaju na jela našega juga i naših otoka, gdje su siromašni Boduli od sjevera do juga Jadrana nastojali preživjeti od onog što su sami na škrtom krasu uzgojili. Recimo, na području cijele Apulije rado se jedu focaccie, pogače od dizanog tijesta punjene najčešće dinstanim lukom, a jednako tako se priprema i nasa komiška pogača.
Kad sam već kod focaccie, ako vas ikada put nanese do Barija, obavezno, ali obavezno potražite pekarnicu Montecristo na lokaciji Torre a mare (predgradje Barija). Lokal je apsolutno neugledan, mali prostor za prodaju, iza je pekarnica, ali focaccie su im neopisivo ukusne. Isprobali smo onu tradicionalnu s lukom, s rajčicama, s mozzarellom i piccantnom ricottom, a ona s mozzarellom, rajčicama i šunkom je apsolutno savršena. Na cesti pred tom pekarnicom još niti jednom nismo sami uživali u tim focacciama, redovno smo bili ili u drustvu građevinaca koji su marendali uz čašu pive, službenika koji su nastojali pojesti svoj komad bez da uflekaju kravate i odijela, onih koji su došli po komad kruha, pa usput pojedu i koji komad pizze ... svi smo jeli uživajući u pogledu na more i svi od reda jednako masnih brkova, crvenih od rajčice.
Dok kod nas u priobalju tradicionalno jedu baškote, u Apuliji su to frise ( i njih sam kupila par kilograma kao suvenir), radi se o pecivima kružnog oblika, koji se jednom pečeni sijeku na pola po širini i onda suše u pećnicama. Na taj način se osigurava trajnost tom tipu peciva i tradicionalno se jede s juhama i varivima ili se namoči kratko pod mlazom vode i začinjava svjezim rajčicama koje se iscijede na njih, polije se bogato maslinovim uljem i uljem u kojem se čuvaju suhi ljuti feferoni (peperoncini). Radi se o jelu savršenom u svojoj jednostavnosti i vrlo zasitnom, koliko god vam mozda siromašno djeluje.No, da se vratim na "cime di rapa". Nema smisla da pišem recept kad kod nas tog povrća nema, ali tek toliko da vidite kako izgledaju:
Artičoke su mi, ipak, najdraže zimsko povrće, volim ih u svim kombinacijama i na sve moguce načine i zato nije neshvatljivo da se nisam mogla prestati čuditi i diviti ovakvim nepreglednim poljima artičoka:



Što ti bik voli slušati nego o hrani (doduše ne kad je na dijeti)...opet krasan putopis, ovoga puta po tanjurima! Artičoka me intrigira od srednje škole kad sam uopče prvi puta čula za to povrče, ali ne znam kako je najbolje pripremiti. Vidim da sam naišla na mentoricu!!! Baci neki recept na STVARAM! I, da, ono je "Ana",a da li je mala "Dijana" na hrvatskom, ne znam. Ja ni ne primijetim kad je na njemačkom jer mi u ručnim radovima ne stvara probleme (nikad nisam učila njemački!!!), ali mogu virnuti na kiosku. ;)