Sasvim neplanirano provela sam 15 dana u Hrvatskoj. U kasnu jesen više se ne možemo nadati gljivama koje rado sakupljamo, a još manje lijepim danima, pogodnima za ljenčarenje uz more. No, kako su mi susjedi javili da su radovi na javnoj kanalizaciji stigli i do naše ulice, trebalo je krenuti na put i obaviti pripremne radove za priključenje. Prvi tjedan izgubila sam u bespotrebnim pregovorima s izvođačem radova s kojim je posao ugovorio moj susjed i onda mi ga doveo pred vrata, s riječima kako "savršeno poznaje svoj posao i k tome je najpošteniji s kojim je ikada imao posla". Na stranu to što moga susjeda nitko nije pitao za savjet, niti tražio da mi pronađe izvođača radova, ali kada ga je već doveo odlučila sam i vidjeti što nudi i koju cijenu traži za taj posao. Prokletstvo auta sa stranom registracijom u dvorištu ponovno je proradilo i za iskop terena i postavljanje odvodnih cijevi tražio je ni manje ni više nego 1200 euro više nego što sam na kraju drugom izvođaču platila. Obzirom na opseg i vrstu radova, vrijeme nam je išlo na ruku, pa iako nas je zahvatio hladni val koji je sjever pokrio snijegom, bura nas nije značajnije usporila. Nakon završenog posla, mogli smo ostati još koji dan, ali kako je prognoza obećavala jugo i kišu krenuli smo prema Italiji. Iskreno, nije samo najavljeno jugo razlog povratku u petak umjesto u nedjelju.

Sasvim slučajno, prije nekih mjesec dana, naišla sam na blog Ines, koja ne samo da voli plesti, nego i održava tečajeve pletenja u trgovini vunom "Pipi Duga Čarapa". Ona je, zajedno s još jednom rimskom pletiljom i blogericom, pokrenula inicijativu za susrete, a kada se Carlo ponudio u svom lokalu ugostiti pletilje na prvom susretu, trebalo je samo odrediti datum. Izbor je pao na subotu, 24. studenog i sad je svima jasno zašto sam se u Rim vraćala već u petak. Kad je Ines prvi put spomenula mogućnost susreta odmah sam najavila svoj dolazak i nikako nisam imala namjeru propustiti taj susret ... i tako mi je drago što ga nisam propustila!

Mjesto susreta, odnosno Carlov lokal, nalazi se u blizini Corso Vittorio Emanuele II i mislila sam da ću do tamo stići bez većih problema. Prevarila sam se! Tog dana u Rimu se održavala manifestacija protiv obiteljskog nasilja i nasilja nad ženama, pa su linije koje prolaze Corsom usmjerene alternativnim pravcima, što nije nikakav problem ako ti to unaprijed najave. Naravno, nitko nam ništa nije rekao, turisti su pogledima punima pitanja tražili gdje su i kuda zapravo idu, a ja im nisam mogla pomoći jer niti ja nisam pojma imala kud idemo. Kad se tome doda prometni kaos koji se stvorio uslijed zatvaranja ulica kojima su prolazili manifestanti ... uglavnom, umjesto da budem tamo u 16 sati, jedva sam stigla poslije 17.

U Carlovom lokalu sam zatekla 15-tak žena s pletivom u rukama, sve dobro raspoložene, pričljive, zadovoljne radi ostvarenog susreta, unatoč kiši koja se baš to popodne svom snagom obrušila nad gradom. Konačno sam upoznala i Ines s kojom sam do tada kontaktirala putem bloga, ali i sve ostale simpatične rimske pletilje. Sa svakom sam nastojala razmijeniti barem par riječi i upamtiti što više imena za sljedeći susret. Carlo je bio jedini muškarac među nama i također je uzeo igle u ruke da nauči plesti. Gledajući kako se muči s iglama, samo se potvrdilo moje uvjerenje da je jednostavnije plesti na kontinetalni (njemački) način, za razliku od pletenja s nabacivanjem niti. Jedine predstavnice kontinetalnog stila pletenja bile smo Joanna Poljakinja i ja, a obzirom da su Talijanke vidjele koliko pletenje nama brže ide i koliko manje pokreta radimo (uz to sam ja i stojećki plela, hodajući od jednog do drugog stola u nastojanju da što više žena upoznam), možda "preobratim" neku od njih na naš stil. Pored nas dvije, jedina strankinja je bila jedna Columbijanka, ali zajednička pletačka aktivnost nas je sve povezala i nitko se nije osjećao strancem. Jedna od žena udana za Amerikanca (koji navodno također plete), donijela je nevjerojatnu kolekciju pletaćih igala - u njenoj kolekciji sam prvi put u živo dotaknula igle od bambusa, turbo igle i kružne igle koje se mogu po želji mijenjati (plastični dio se može skinuti i montirati na drugi par igala).

Na prvi pletački susret je došao i organizator "Ensemble cafèa" koji će se održati na prostorima Fiera di Roma (rimski velesajam) od 13.-16. prosinca u okviru sajma posvećenog obrtništvu, vinu i gastronomiji. "Ensemble cafè" će biti prostor posvećen ručnim radovima, pletenju, heklanju, čipkarenju, tkanju, ali i decoupageu, izradi nakita i ostalim dekorativnim tehnikama. Organizatori su nas pozvali na sudjelovanje, a kako su obećali i nešto u vidu besplatnih primjeraka vune, naravno da idem. Na sajmu će sudjelovati i izdavačka kuća Alexandra sa sjedištem u Rimu i čija su mi izdanja jako dobro poznata, a ponuđeno nam je da donesemo neke od svojih radova, kako bi po njihovom izboru najvrednije objavili u nekom od sljedećih izdanja.

Vrijeme te subote poslijepodne mi je jednostavno proletjelo. Kada su prve žene počele odlaziti, poput djeteta kojem se ne ide kući, iako je već mrak, počela sam i ja spremati pletivo. Uglavnom, Carlo je odlučio ponuditi svoj lokal jednom tjedno za sve one koji žele plesti u društvu, dok će se Cafe Tricot najvjerojatnije održavati svake posljednje subote u mjesecu.

I za kraj, priča o tome koliko je web i stvarni svijet mali, pravo globalno selo. Na žalost, ne sjećam se imena dotične djevojke, ali možda će mi Vesna pomoći. Ćaskajući tako o internetu i pletenju, rekla mi je da pored mene, poznaje samo još jednu ženu iz Hrvatske i da je baš rekla Simoni (prijateljica s kojom je došla na susret) kako govorim jednako kao i njena prijateljica (koliko god ja umišljam da dobro govorim jezik, naglasak se ipak izgleda osjeti). I tu ona krene u priču kako joj je od najveće pomoći, kad je prije par godina poslom završila u Torinu, bila jedna žena iz Hrvatske koja je studirala u Perugi i poslije preselila u Torino. Pokazala se većom prijateljicom od svih onih Talijana na čiju je pomoć računala u Torinu. Toliko je hvalila tu ženu, njeno prijateljstvo, kao i njenog muža, jer njih dvoje su uistinu "bella coppia", kako prekrasno veze, na što sam ja dodala:
-"A tek kako kuha! Svaki put ogladnim kad čitam njene recepte".
Dok me je moja nova poznanica s nevjericom gledala, kao "ti ju poznaješ?", ja sam sa smiješkom pitala:
-"O Vesni govoriš, ne?"
Uistinu je govorila o Vesni i u tvom stilu Vesna, šaljem ti "ljubač", jer ne znaš koliko mi je bilo drago čuti lijepe komentare o krasnoj ženi iz Hrvatske koja se pokazala pravom prijateljicom. Ma, koja pobjeda reprezentacije u Engleskoj ...