Kada nemaš ograničenja s vremenom, niti posebnih planova i najobičnije razgledavanje se može pretvoriti u malu avanturu ili posebni doživljaj. Naravno da netko tko turistički ide posjetiti Italiju neće kao destinaciju birati ova mjesta o kojima sada pišem; razumljivo je da će ići u Veneziju, Firenzu ili Rim. Pričom o ovim mjestima koji su van turističkih programa, želim pokazati da se svugdje može pronaći nešto zanimljivo i vrijedno za pogledati i to ne samo u Italiji, već i kod nas u Hrvatskoj.
Zaboravih reći, u gradu Bariju prekrasan je lungo mare, veliki broj zgrada sagrađen je u periodu fašizma, vrlo karakterističnog monumentalnog stila. Na žalost tog dana vjetar je jako puhao, pa šetnja uz lungo mare nije bila ni dugačka niti posebno ugodna, ali smo zato u jednoj slastičarnici uz obalu uživali u savršenom sladoledu.

U blizini Barija, na udaljenosti od nekih 10 kilometara, nalazi se Bitonto, gradić do kojeg smo slučajno navratili prolazeći cestom između nepreglednih maslinika, neki ga čak vide otokom maslina na moru. I stanovnici Bitonta pate od iste boljke kao i stanovnici Barija, jer u dijalektu kazu: "Ce Vetònde tenève u pùrte Bbàre jère mùrte!" ili u prijevodu: "Da Bitonto ima more, Bari bi umro!" Hodajući tako gradom, u potrazi za lokalom gdje bismo popili poslijepodnevni cappuccino, našli smo se i pred katedralom, za koju nismo znali koju ljepotu krije. Kako je bio Sveti tjedan, odnosno tjedan pred Uskrs, gotovo u svim crkvama su služene posljepodnevne liturgije, a trg pred crkvom bio je pun djece koja su čekala najvjerojatnije vjeronauk i mi smo bili jedini odrasli, koji su sa zanimanjem tražili gdje je ulaz. Zapazio nas je jedan čovjek, pokazao nam gdje je ulaz u katedralu i rekao da će nam poslije otvoriti kriptu ako ju želimo posjetiti. Unutar katedrale smo se kratko zadržali, malo nam je neugodno bilo hodati okolo i smetati dok se ljudi unutar crkve mole, zato smo diskretno nastojali pogledati što se moglo i ne smetati previše.
Kada smo izašli vani na trg, onog čovjeka koji nam je ponudio da pogledamo kriptu nigdje nije bilo, malo smo kružili, malo ga pogledom tražili i na kraju odlučili da odemo. Već na odlasku čuli smo ga kako nas doziva, trčeći za nama i ispričava se što je bio zauzet. Odveo nas je do ulaza u kriptu i kako smo nas dvoje bili jedini posjetitelji, cijela kripta nam je bila na raspolaganju. Kapiteli u ovoj kripti dijelom su doneseni sa ostatka nekada obližnjeg Minervinog hrama i sama kripta je slična kriptama u crkvama Barija.

Katedrala Svete Marije sagrađena je tokom 12. stoljeća i uzor za njenu gradnju bila je katedrala Svetog Nikole u Bariju, od koje je naravno manja, ali obje pripadaju romaničkom stilu Apulije. Radi potpunog nedostatka dokumenata iz perioda gradnje ove crkve, ne samo da su arheološka otkrića došla kao veliko iznenađenje već su i osvijetlila dio, do tada nepoznate, povijesti ove crkve. U prvim restauratorskim radovima na ovoj crkvi očišćena je i uređena fasada, dok je u sljedećem navratu planirano urediti pod crkve, gdje su se neke od kamenih ploča počele micati pod nogama vjernika. Prvotna namjera je bila podići postojeći pod i učiniti ga stabilnim, ali kada su podigli kamene ploče s poda, naišli su na ostatke hrama koji je prethodio romaničkoj crkvi. Sadašnja struktura na jedinstveni način kopira tu stariju građevinu, čiji su korijeni u paleokršćanskom razdoblju i koja je s dodatkom nosivih stupova korištena tokom cijelog ranog srednjeg vijeka. Kako su se ostaci te građevine dobro sačuvali, vidjelo se da su srednjovjekovni graditelji bili vođeni kriterijem da ju inkorporiraju što je moguće više u novu građevinu, naravno gdje je projekt to dozvoljavao, dok je stari pod završio pod slojem od 3 metra zemlje. Tek je otkopavanje tog sloja zemlje otkrilo mozaik i povijest crkve, sagrađene u skladu s novim tendencijama prisutnima u Apuliji u ranom srednjem vijeku. Luka Bari je u to vrijeme bila polazna luka za križarske vojne i nije čudno što su mornari baš u Bari prenijeli kosti Svetog Nikole iz Myre, nastojeći ga sačuvati pred najezdom Otomana.

Najljepši dio mozaika je grifon, mistična životinja rođena spajanjem lava koji gospodari zemljom i orla koji gospodari nebom, tako da je njegovo simboličko značenje vezano uz dvojnu prirodu Krista, koji je Bog i čovjek. Tijelo lava u srednjovjekovnom promišljanju predstavlja Materiju dok je snaga koja njome vlada, glava orla, Duh. Polazeći od tog tumačenja, grifon je, u srednjem vijeku, simbolizirao kršćansku mudrost i snagu Krista. Preko ostataka mozaika tog prvog hrama danas se može proći jer su nakon završenih radova zaštitili pod staklenim pločama.
Na kraju tog dana ostao mi je vrlo ugodan osjećaj, djelomično radi nepredviđene posjete i djelomično radi ljubaznosti nepoznatog čovjeka.